U današnjem članku donosimo objašnjenje psihologa koji razotkriva zašto mnogi ljudi jedu i kada su već siti. U nastavku ovog teksta saznajte koje navike i mehanizmi mozga stoje iza ove nevoljne tendencije…
Krivnja zbog “posljednjeg zalogaja” je osjećaj s kojim se mnogi od nas susreću, a koji je toliko ukorijenjen u svakodnevnim navikama da ga često ni ne primjećujemo. Taj trenutni ubod krivnje kada pojedemo i posljednji komadić hrane sa tanjura, iako smo već siti, postao je gotovo automatski refleks. Osjećamo se zadovoljno, ali istovremeno ljuto na sebe zbog toga što nismo mogli stati na vrijeme. Međutim, ovo nije samo pitanje pristojnosti ili snage volje; ovaj poriv ima dublje korijene i povezan je s psihologijom, ekonomijom i kulturnom poviješću. HuffPost objašnjava kako je mentalitet “kluba čistih tanjura” zapravo duboko ukorijenjen u našim navikama i uvjetovanjima.
- Prvi korak ka razumijevanju ovog fenomena je pogledati izvor mentaliteta koji seže u prošlost, posebno u poslijeratne generacije. Roditelji su često koristili poznato pravilo: “Pojedi sve!”, a ono nije bilo samo strogo pravilo, već i rezultat vremena u kojem su odrasli. Zatvoreni svjetovi nedostatka hrane i periodi kada je štednja bila ključni faktor života, oblikovali su način razmišljanja.
Regenia poput „Pojedi, ima gladne djece u svijetu” bila je odgovor na stvarnu tjeskobu zbog nestašice, a ne samo pokušaj manipulacije djecom. U vremenima kada je bila stvarna bojazan od gladi, svaka preostala količina hrane bila je doživljena kao luksuz. Međutim, danas, kada je hrana dostupna u obilju, ova poruka je ostala, dok se uvjeti života promijenili. Blic izvještava da je prosperitet i povećana dostupnost hrane, uz širenje porcija u restoranima, dovelo do toga da je mentalitet oskudice ostao prisutan iako se svijet promijenio. Velike porcije, koje danas često prelaze preporučene količine, još uvijek izazivaju osjećaj krivnje ako ostavimo ostatke na tanjuru, jer ostavljanje hrane danas se vidi kao znak nezahvalnosti.
- Ovaj osjećaj krivnje često je povezan s poznatom psihološkom zabludom – zabludom utopljenog troška. Naime, nakon što smo uložili novac, vrijeme ili trud u nešto, često osjećamo da moramo „izvući maksimum“ iz toga, čak i kada nam to više nije korisno. Ova zabluda ne odnosi se samo na kupovinu već i na naše navike u prehrani. Na primjer, restoranske porcije koje su velike i skupe često nas tjeraju da pojedemo sve do kraja, iako ćemo se osjećati loše zbog toga.
Stručnjaci za ponašanje objašnjavaju da ovakvo ponašanje možemo primijetiti i u drugim životnim situacijama, poput gledanja loših filmova do kraja ili čitanja knjiga koje nas ne zanimaju. Dodatni zalogaj, premda ne vraća uložen novac, uzrokuje da se osjećamo još lošije jer ignoriramo signale tijela koji govore da smo već siti. Telegraf piše da emotivna logika koju mozak koristi stvara osjećaj da je otpadni komadić hrane “neuspjeh”, što dovodi do toga da ne možemo prestati jesti iz straha od prokazanog neiskorištenog resursa.
Zašto je hrana toliko emocionalna i osobna? Razlog je jednostavan: hrana nije samo hrana. Ona je emocija, identitet, a u mnogim kulturama i sjećanje. Mnogi od nas odrasli su uz ideju da je pun tanjur znak brige, utjehe i ljubavi. Psiholog Matthew Morand objašnjava kako ljudi koji uvijek pojedu sve s tanjura zapravo ne hrane samo svoje tijelo, nego i svoje emocionalne praznine.
- Hrana djeluje kao umirujući mehanizam, jer njezina konzumacija oslobađa endorfine koji izazivaju osjećaj zadovoljstva. Na taj način, mentalitet čišćenja tanjura često nije samo vezan za fizički apetit, već i za potrebu za kontrolom. U svijetu koji se često čini haotičnim i van kontrole, jedenje svega s tanjura može biti mali trenutak dovršenosti, gdje jedini kontrolirani trenutak u danu postaje upravo dovršavanje obroka.
Kako se riješiti tog osjećaja krivnje zbog “posljednjeg zalogaja”? Stručnjaci smatraju da ključ nije u tome da se sramimo što smo pojeli više nego što bismo trebali, već da postanemo svjesni zašto to radimo. Morand predlaže nekoliko jednostavnih tehnika kako bi se prekinulo ovaj ciklus. Jedna od njih je promjena definicije otpada: hrana je otpad, bilo da je na tanjuru, bilo da završava u tijelu kad smo već siti. Razlika je u tome kako se osjećamo nakon toga.
Drugi korak je staniti na pola obroka i pitati se: „Ako sada prestanem, hoću li se osjećati uskraćeno ili zadovoljno?” To nam omogućava da postanemo svjesni trenutka i prekinemo autopilot ponašanja. Osim toga, vizualna prilagodba može pomoći: poslužiti manju porciju ili koristiti manje tanjure, što može pomoći da količina ne postane preplavljujuća. Suosjećanje prema sebi također igra važnu ulogu; umjesto da ostavljanje hrane smatramo moralnim testom, trebamo naučiti reći sebi: „Dosta mi je – i to je u redu.” Ova promjena razmišljanja ne samo da smanjuje krivnju, već i potiče samopoštovanje.
- Zanimljivo je da neki ljudi, s druge strane, svjesno ostave jedan zalogaj na tanjuru. Ovo ponašanje može biti znak pobune protiv mentaliteta „moraš sve pojesti”. Za neke je to način da zadrže kontrolu nad obrokom, kao simbol dovršetka prema njihovim pravilima, a za druge, to je gesta bontona. Ipak, prema Morandu, ovo ponašanje također može biti znak nelagode prema hrani, krivnje ili brige o tjelesnoj slici, jer se osjećaju pod pritiskom da pokažu suzdržanost.
Na kraju, moramo shvatiti da nije riječ ni o kulturi, ni o rodnoj odgojnoj praksi, već o dubokom instinktu koji potiče iz prošlih vremena. Kroz povijest, nestašica hrane bila je stvarna prijetnja, a dovršavanje tanjura bilo je pitanje preživljavanja. Danas, s obiljem hrane, moramo naučiti prepoznati kada je dosta, ne iz obveze, već iz izbora. Naučiti prepoznati kada je dovoljno i kako prestati jesti bez krivnje može donijeti oslobođenje i unutrašnju ravnotežu.
