Ovo drvo nikako ne treba saditi blizi kuće: Verovanje kaže da donosi bedu i lošu sreću u dom

Od davnina je u narodu postojalo uvjerenje da biljke nisu samo ukras prirode, već nosioci simbolike, zaštite i porukakoje mogu uticati na život ljudi. Naši preci su vjerovali da svako drvo i svaka biljka imaju svoju energiju, pa su pažljivo birali šta će saditi blizu kuće, a šta držati podalje. Dok su neke biljke smatrane zaštitnicima doma i porodice, druge su, prema narodnim vjerovanjima, donosile nesreću, bolest ili nemir. O ovim starim predanjima danas ponovo pišu domaći portali, a kako na početku navodi Blic Žena, mnogi običaji i strahovi vezani za drveće opstali su do današnjih dana, iako im se savremeni čovjek često potajno podsmeva.

• U narodu se, na primjer, vjerovalo da se čuvarkuća ili perunika sade na krovu ili u dvorištu kako bi štitile dom od groma i zlih sila. Takve biljke simbolizovale su sigurnost, stabilnost i blagoslov. Međutim, postojala je i druga strana priče – ona mračnija, vezana za drveće koje se smatralo ukletim ili opasnim. Za neka stabla govorilo se da nose lošu sreću, dok su se uz druga vezivale legende koje su i najhrabrijima znale da „utjeraju strah u kosti“.

Jedno od drveća koje se u narodnim predanjima često pominje u negativnom kontekstu jeste bagrem. Kako prenosi Kurir, stari su vjerovali da bagrem nije dobro drvo za sadnju blizu kuće. Nazivali su ga „nerod“, odnosno drvetom bez roda, čime su mu pripisivali simboliku jalovosti i neuspjeha. Smatralo se da bagrem ne donosi blagostanje domaćinstvu, a njegovo kalemljenje doživljavano je kao skrnavljenje prirode. Iako danas bagrem ima široku primjenu, naročito u pčelarstvu, u narodnoj svijesti on je dugo nosio pečat nepoželjnog drveta.

• Još snažnija i mračnija vjerovanja vezuju se za brezu. Prema starim srpskim predanjima, Isus je bio razapet na krstu od brezovog drveta, zbog čega je breza smatrana ukletom. Kako piše Blic, ovo drvo se poštovalo, ali i izbjegavalo. Plodovi breze nikada se nisu jeli svježi, a samo drvo se nije sjeklo niti se koristilo za loženje vatre. Narod je vjerovao da bi onaj ko posiječe brezu mogao da se razboli, ukoči ili čak iznenada umre. Ako bi se neka grana sama odlomila, tada se smatralo da se taj komad drveta smije iskoristiti, najčešće za izradu jarmova ili čunova za razboj.

U sredini ovih vjerovanja nalazi se i zova, drvo koje je kod starih Slovena imalo posebno, gotovo mistično značenje. Prema narodnim pričama koje prenosi Telegraf, zova je smatrana demonskim drvetom. Ipak, paradoksalno, upravo to drvo imalo je izuzetno važnu ulogu u narodnoj medicini. Njena kora, listovi, cvjetovi i plodovi korišćeni su za liječenje raznih tegoba. Na osušenom drvetu zove zimi raste i poznata ljekovita pečurka „Judino uvo“, što je dodatno doprinosilo njenoj mističnoj reputaciji. Uprkos ljekovitim svojstvima, zova se rijetko sadila blizu kuće, jer se vjerovalo da privlači nečiste sile.

Posebno mjesto u narodnim vjerovanjima zauzima orah. Ovo drvo istovremeno je izazivalo duboko poštovanje, ali i strah. Kako navodi Blic Žena, naši preci su smatrali da nije dobro imati orah u blizini kuće iz više razloga. Jedan je bio praktičan – vjerovalo se da snažne žile oraha mogu oštetiti temelje doma. Drugi, mnogo snažniji razlog, bio je simboličan. Smatralo se da gusta senka oraha koja pada na kuću nagovještava smrt ili nesreću. Zbog toga se govorilo da nije dobro ni sjediti u hladovini orahovog drveta, jer se vjerovalo da ono „uzima snagu“ čovjeku.

• Ovakva vjerovanja danas mogu djelovati pretjerano ili neosnovano, ali ona su nekada imala duboko ukorijenjeno mjesto u svakodnevnom životu. Kako piše Kurir, ljudi su kroz ovakve priče pokušavali da objasne prirodne pojave, ali i da zaštite sebe i svoje porodice od nepoznatog. Drveće koje je bacalo gustu sjenku, imalo snažan korijen ili se povezivalo sa smrću i tamom, lako je postajalo simbol straha.

Ipak, zanimljivo je da su ista ta „ukleta“ stabla često imala i korisnu stranu. Breza i zova korišćene su u narodnoj medicini, orah je bio cijenjen zbog plodova, a bagrem zbog drveta i meda. Dualnost između koristi i straha jasno pokazuje kako su naši preci istovremeno poštovali prirodu i pribojavali se njene moći.

• Na kraju, kako ističe Telegraf, iako se danas rijetko ko striktno pridržava ovih vjerovanja, ona i dalje žive kroz priče koje se prenose s koljena na koljeno. Sadnja drveta blizu kuće više nije pitanje sudbine, ali je zanimljivo koliko su stari mitovi i legende ostavili trag u kolektivnoj svijesti.

Priče o „lošim“ drvećima nisu samo praznovjerje, već dio kulturnog nasljeđa, koje govori o strahovima, nadama i načinu razmišljanja ljudi u prošlim vremenima. Upravo zato, bez obzira na to vjeruje li neko u ova predanja ili ne, ona i dalje bude znatiželju i podsjećaju na snažnu vezu između čovjeka i prirode.