U ovom članku donosimo razmišljanja o tome zašto mnogi stručnjaci savjetuju da se u starijoj dobi zadrži određena emocionalna i životna ravnoteža u odnosima s djecom i unucima. U nastavku saznajte na koje načine zdrava distanca može doprinijeti boljim i toplijim porodičnim odnosima…
U današnjem društvu sve se češće mogu čuti rečenice koje jasno i glasno izražavaju novu društvenu dinamiku, poput onih u kojima žene otvoreno govore kako unuke uzimaju samo vikendima ili praznicima kako bi sinu i snaji dale malo odmora, dok ostalim danima o djetetu brine dadilja. Mnogi parovi danas bez ustručavanja objašnjavaju kako su svoju djecu odgajili, pa je sada red na mlade da vaspitavaju svoju, dok oni sami u zrelim godinama žele konačno da se odmore. Izjave žena koje otvoreno priznaju da nisu spremne da se odreknu sopstvenih želja i potpuno posvete život unucima više ne zvuče kao sebični izgovori, već kao mirno, zrelo i potpuno opravdano objašnjenje novih životnih uloga.
- Kako u svom tekstu o modernom roditeljstvu navodi poznati domaći portal Blic, iza ovakvih stavova modernih baka ne stoje hladnoća, sebičnost niti ravnodušnost prema sopstvenoj porodici, već prihvatanje jedne potpuno nove realnosti u kojoj su se vremena drastično promijenila. Savremene žene u zrelim godinama više uopšte ne liče na likove iz starih, tradicionalnih priča i patrijarhalnih matrica, gdje se žena poslije pedesete godine života automatski i bez pogovora pretvarala u besplatnu dadilju, dežurnu kuvaricu i stalnu službu za spasavanje odrasle dece od njihovih sopstvenih obaveza.
Danas mnoge žene tek u tim godinama prvi put u životu sebi iskreno dozvole da žive slobodno, rukovodeći se principom ličnih želja, a ne nametnutih društvenih dužnosti. Ipak, upravo u tom trenutku osamostaljenja često se javlja složen i težak osjećaj krivice, kao da je postavljanje granica i odbijanje stalne pomoći neka vrsta izdaje najbližih, odnosno kao da se pravo na sopstveni život mora ponovo mukotrpno zaslužiti. Međutim, surova i otrežnjujuća istina leži u tome da mudra distanca ponekad ne uništava porodične odnose, već ih zapravo spasava od potpunog kolapsa i netrpeljivosti.
- Jedna od najneprijatnijih, ali ujedno i najiskrenijih realnosti modernog doba jeste činjenica da vam odrasla djeca i unuci na kraju tog mukotrpnog procesa najvjerovatnije neće reći obično hvala. Kada baka redovno i bez pogovora preuzme kompletnu brigu o unuku, i to po strogo utvrđenom rasporedu, potpuno automatski i bez jasnog prethodnog dogovora, takva vrsta pomoći veoma brzo u očima mladih roditelja postaje nešto što se apsolutno podrazumijeva. Ljudska psihologija je takva da ono što se podrazumijeva i što dolazi bez ikakvog napora sa druge strane izuzetno rijetko izaziva iskrenu zahvalnost i poštovanje. U takvim situacijama neminovno dolazi i do davanja savjeta iz najbolje namjere, što predstavlja još jednu veliku zamku u porodičnim odnosima. Za iskusnu baku ti savjeti predstavljaju dragocjeno životno iskustvo i nesebičnu brigu, dok za mlade i nesigurne roditelje to često zvuči kao nepodnošljiv pritisak, kritika i direktan osećaj da ih stariji smatraju nesposobnima za ulogu u kojoj se nalaze.
Na ovu temu se nadovezuje i ugledni portal Kurir, koji u svojoj psihološkoj analizi međugeneracijskih odnosa ističe da se na taj način, umjesto očekivane bliskosti i porodične harmonije, u zajednički prostor polako ali sigurno useljava stalna nervoza i međusobno omalovažavanje. U nekom trenutku, kod starije žene se neizbježno javlja onaj dobro poznati, gorak osećaj da je uložila ogroman trud, a da to zapravo niko iz njene okoline nije ni primijetio niti cijenio. Nije bez razloga u našem narodu davno rečeno da smo htjeli najbolje, a ispalo je kao i uvijek. Praksa pokazuje da najtoplije, najzdravije i najiskrenije odnose sa svojom porodicom često imaju upravo one bake koje se ne izgube potpuno u toj novoj ulozi, već nastavljaju da aktivno žive svoj lični život, pružajući ruku pomoći onda kada je to zaista neophodno i kritično, a ne po nekom nametnutom automatizmu.
Potrebno je glasno i jasno naglasiti da su unuci primarna odgovornost svojih roditelja, a nikako obaveza baka i deka. Ponekad odrasla djeca, potpuno sebično ili nesvjesno, unaprijed računaju na veliku i permanentnu pomoć svojih roditelja, ne zato što su ti mladi ljudi suštinski loši, već zato što je u nekim prošlim vremenima i drugačijim ekonomskim okolnostima to bilo uobičajeno pravilo funkcionisanja šire zajednice. Ali vremena su se nepovratno promijenila i ako se međusobna očekivanja i granice ne dogovore jasno i na vrijeme, razočaranje se neminovno javlja sa obe strane ograde. Mnogo je poštenije, zrelije i zdravije sve karte staviti na sto još prije dolaska unuka na svijet ili u nekom mirnom porodičnom periodu, kako bi se otvoreno razgovaralo o tome kakva pomoć je fizički i psihički moguća, a kakva apsolutno nije.
- Važno je zauvijek zapamtiti jednu jednostavnu, ali ključnu stvar: unucima su baka i deka prvenstveno potrebni kao nepresušan izvor bezuslovne ljubavi, topline i širine, a ne kao puka tehnička funkcija ili besplatna radna snaga za čuvanje. Stariji ljudi imaju apsolutno i neotuđivo pravo da brinu o svom narušenom zdravlju, da odmaraju kada osjete umor, da prave sopstvene planove i da nikada više ne prilagođavaju svoj životni ritam tuđem, nametnutom rasporedu. Odgovornost za donošenje djeteta na svijet snose isključivo oni koji su ga rodili, a svaka podrška sa strane je isključivo dar i izraz dobre volje, a nikako zakonska ili moralna obaveza. Druga mladost poslije pedesete godine života danas više uopšte nije mit, već opipljiva i prelijepa stvarnost za hiljade žena.
Slika tradicionalne bake sa maramom na glavi, koja dane provodi isključivo pored šporeta praveći pite ili pletući džempere, još uvijek živi u kolektivnoj svijesti našeg naroda, ali sa stvarnim, modernim životom ima sve manje dodirnih tačaka. Savremene bake idu na bazen, aktivno upražnjavaju jogu, putuju na daleke destinacije, uče nove plesne korake, redovno posjećuju pozorišta, pa čak i započinju nove ljubavne veze i udaju se, otkrivajući u sebi prostor za ono za šta ranije, tokom podizanja sopstvene djece, jednostavno nisu imale ni vremena ni mogućnosti. To nikako nije sebičan hir, već sasvim prirodna, ljudska želja da se konačno, makar i u kasnijim godinama, živi punim plućima i za sebe. Poznati švajcarski psihijatar Karl Gustav Jung je divno napisao da je najveća privilegija života postati ono što zaista jesi. Zašto bi se onda, baš u tom trenutku ličnog procvata, od jedne žene ponovo društveno očekivalo da se odrekne sebe i svojih snova, ovog puta zbog unuka?
Odrasla djeca moraju da žive potpuno odvojeno od svojih roditelja, kako u fizičkom, tako i u psihološkom smislu. Osnivanje sopstvene porodice je zrela odluka odraslih ljudi, a svaka odrasla odluka sa sobom povlači i punu odgovornost za svakodnevni život, finansije i vaspitanje djece. Očekivati da stariji roditelji redovno i bez pogovora preuzimaju ogroman dio tih svakodnevnih obaveza više ukazuje na djetinjast i nezreo stav nego na porodičnu solidarnost. Naravno da porodica uvijek ostaje porodica i da je u hitnim, kriznim situacijama pomoć potpuno prirodna i važna, ali to mora biti isključivo izuzetak koji potvrđuje pravilo, a nikako svakodnevna praksa. Pored toga, zajednički život različitih generacija pod istim krovom gotovo uvijek rađa duboke sukobe uslijed različitih ritmova života, različitih navika i potpuno oprečnih pogleda na samo vaspitanje djece, zbog čega je život na distanci često najbolji čuvar porodične topline.
- Slične stavove o važnosti postavljanja jasnih granica u porodici dijeli i popularni portal Telegraf, koji zaključuje da baka i deka ne duguju apsolutno ništa svojoj odrasloj djeci, ali su i te kako emotivno potrebni svojim unucima. U cijeloj ovoj modernoj priči izuzetno je važno ne otići u drugu krajnost, jer bi potpuno udaljavanje i ignorisanje porodice uskratilo i bakama i unucima onu neprocjenjivu, dragocjenu bliskost koja hrani dušu. Unucima je tokom odrastanja vitalno važno da osjećaju bezuslovnu ljubav, potpuno prihvatanje i beskrajnu nježnost, odnosno sve ono što često opravdano nedostaje u znatno strožem, svakodnevnom roditeljskom vaspitanju koje je opterećeno obavezama i žurbom. Uloga bake i deke nije da vaspitavaju i postavljaju kruta pravila, već da vole, maze i pružaju stabilnu podršku. Međutim, da bi ta formula uspješno funkcionisala u praksi, neophodno je pronaći savršen balans i otvoreno postaviti jasne granice kroz iskren razgovor. Primjeri u kojima baka jasno kaže da je spremna uzeti unuke subotom na nekoliko sati, prošetati ih, nahraniti i odvesti u zoološki vrt, ili da oni mogu prespavati kod nje dva puta mjesečno, ne uništavaju porodične odnose.
Naprotiv, takvi precizni i iskreni dogovori čine odnose među rođacima znatno čistijim, rasterećenijim i iskrenijim. Sve ovo ne treba posmatrati kao rigidan skup pravila kojih se svi moraju slijepo pridržavati, jer je svaka porodica jedinstven kosmos za sebe i univerzalna rješenja koja važe za sve jednostavno ne postoje u realnom životu. Ali velika i važna misao koja treba da ostane urezana u svijesti svih generacija jeste da su porodični odnosi neuporedivo jači, zdraviji i dugovečniji tamo gdje postoji slobodan izbor, a ne teška, nametnuta obaveza. Savremene bake više ne moraju da prinose sopstveni život kao žrtvu na oltar porodice kako bi konačno zaslužile ljubav i poštovanje svojih najbližih. One danas imaju puno pravo da žive svoje snove, da samostalno biraju svoje aktivnosti, pa čak i da kažu ne onda kada se osjećaju umorno, a da pritom u očima svoje djece i unuka ostanu beskrajno voljene, potrebne, cijenjene i bliske. Na kraju krajeva, upravo ta razumna i mudro postavljena distanca vrlo često postaje onaj jedini slobodan prostor u kojem se rađa prava, iskrena i nepatvorena porodična toplina.
