U današnjem članku ispisujemo prepričanu životnu i umjetničku priču čovjeka čija muzika traje duže od trendova. Dino Merlin nije tek pjevač; on je autor koji je vlastite uspone i lomove pretočio u pjesme što rastu zajedno s publikom.
- Od kokuznih vremena i fabričkih pogona do bura aplauza na najvećim binama, njegov put oslonjen je na rad, disciplinu i vjeru da pjesma može dotaknuti ono najskrovitije u čovjeku. Na sceni je svjetska zvijezda, a privatno zaljubljenik u Sarajevo, gdje i danas tiho vozi bicikl među ljudima uz koje je odrastao. Sam kaže da voli maratone, a ne kratke trke: važnije mu je da se pjesma sluša i poslije nekoliko decenija.
Novi album „Mi“ nastajao je duže nego što je planirano, jer je pandemija usporila sve, ali se u međuvremenu rodilo nekoliko snažnih pjesama, među njima „Zauvijek ovako“ i „Neka bude đula“. „Đula“, kaže, nosi težinu „malih smrti od kojih ostaneš živ“; toliko intimna da je poželio da nikad nije morao imati razloga da je napiše. Pokušao ju je i zaboraviti, ali se vraćala sama, kao da insistira da bude rođena.
Veliki dio njegove intime ispisan je kroz ljubav prema supruzi Ameli. Pjesma „Zauvijek ovako“ njegova je posveta njihovom „prvom neotplesanom plesu“, dokaz da se mladalačka ljubav može pretvoriti u životno partnerstvo koje ne slabi. Ostvario je i davnu želju snimivši duet s Halidom Bešlićem; pjesma se „krčkala“ godinama, a nastala je iz autorske radoznalosti da jedan pop zapis presvuče u narodnjački senzibilitet.
Svoje djetinjstvo veže za Koševo, stadion i grad na kojima je sanjao fudbal, a pronašao gitaru. Na toj istoj travi kasnije je držao istorijske koncerte, pretvarajući uspomene u zajedničku euforiju sa desetinama hiljada ljudi. U memoriji čuva i kokuzne početke: kišne dane pred ugašenim pogonima, plavi kombinezon i tvrd zrak fabričke hale, papiriće sa stihovima i prkosnu misao da će ga jednog dana gledati na televiziji. Radio je sve – i u proizvodnji, i kao mujezin u sarajevskim džamijama – dok nije pronašao saputnike za svoj prvi bend.
- Ratne godine razdvojile su porodicu i grad, donijele izbjeglištvo i neizdržive pukotine koje su ga odvele u tešku depresiju. Izlaz je tražio u radu i strogoj disciplini dana; priznaje da je to borba koju razumije kod drugih, jer ju je preživio bez trajnog ožiljka, ali sa naučenom skromnošću. Preispitivao je čak i smisao muzike spram vjere, odlazio na hadž, tražio znak – i ostao uz pjesmu.
Odrastao je u multikulturalnom Sarajevu, među komšijama pravoslavcima i katolicima, sanjajući Jugoslaviju kao jednu zajedničku avliju. Kao autor nije pisao samo za sebe: njegove pjesme pjevali su Lepa Brena („Jablane“, „Igraj, dragi“), Vesna Zmijanac („Kad zamirišu jorgovani“, „Sama“, „Sto života“), Ceca („Zaboravi“, „Beograd“), Zdravko Čolić („Kao moja mati“, „Zašto ona“, „Biraj ti“), Bata Zdravković („Kako starim, sve te više volim“) i mnogi drugi. Sa Željkom Joksimovićem nastao je duet „Supermen“, pjesma koja je iz „zaturene melodije“ izrasla u ozbiljnu priču.
Posebno mjesto zauzima „Da šutiš“, koju je otpjevao Merlin, a napisao Eldin Huseinbegović, posveta supruzi Emki i borbi s teškom bolešću – primjer kako ljubav i tuga prerastaju u pjesmu. Porodica je za Dina temelj: ljubav s Amelom traje od mladosti, uprkos početnim protivljenjima i oskudici, a danas je djed koji najviše cijeni mir i poštenje djece i unučića. Kaže da ga novac nije promijenio: i danas voli burek i ćevape, i trudi se biti bolja osoba.
Karijera je krenula s bendom Merlin i albumom „Kokuzna vremena“ (1985), potom „Teško meni sa tobom (a još teže bez tebe)“ i „Nešto lijepo treba da se desi“. Solo put je učvrstio albumima „Sredinom“ i „Burek“, a njegovi koncerti – od Koševa do Royal Albert Halla – postali su mape kolektivnog sjećanja. Kao autor potpisuje i prvu posljeratnu himnu BiH „Jedna si jedina“, simbol nade i pripadanja, i tri nastupa povezana s Evrovizijom: kao autor „Sva bol svijeta“ (1993) i izvođač „Putnici“ (1999) i „Love in Rewind“ (2011).
Iz siromaštva, bez oca, preko sumnji izdavača i prvih demo-snimaka, do statusa regionalne ikone – Merlinova priča ostaje lekcija o ustrajnosti. Njegove pjesme, pune ljubavi, tuge, nade i vjerovanja, podsjećaju da umjetnost nije ukras nego životni alat. A njegova današnja, možda najskromnija želja, stane u jednu rečenicu: da djeca i unučići, njegovi i naši, odrastaju u miru.
