U današnjem članku donosimo priču o jednom drevnom običaju koji se u tišini održavao u zabačenim krajevima Homolja i Podunavlja, gdje vjekovima živi vlaško stanovništvo. Riječ je o ritualu poznatom kao „otkopavanje pokojnika“, dijelu složenog kulta mrtvih kod Vlaha.
- Ovaj običaj, iako naizgled zastrašujući i teško razumljiv današnjem vremenu, u sebi nosi duboku simboliku ljubavi, straha i nade. Nije bio svakodnevan čin, već se praktikovalo samo u posebnim okolnostima, obično kada bi umrla mlada osoba. Četrdeset dana nakon sahrane, porodica bi dolazila na groblje, otvarala grob i tijelo pokojnika iznosila prema prvim zracima sunca. Vjerovalo se da upravo svjetlost ima moć da pročisti dušu i usmjeri je ka vječnosti.
Sam obred imao je i svoj drugi čin. Nakon što bi sunčeva svjetlost obasjala pokojnika, tijelo se vraćalo u zemlju, a porodica je ponavljala pogrebne obrede. To je bio ponovni rastanak, tihi trenutak u kojem se još jednom budila nada da pokojnik neće ostati izgubljen u tami. Ovakvi rituali odvijali su se daleko od očiju javnosti, jer je u sebi nosio i dozu straha od osude i nerazumijevanja.
U današnjem članku vrijedi istaći svjedočanstvo Milice Kušljić iz sela Debeli Lug, jedne od posljednjih žena koja je ovaj običaj sprovela. U mladosti je izgubila sina, mladića koji je imao tek dvadesetak godina, puno planova i vjerenicu. Njegovu mladost i život prekinula je teška bolest – leukemija, koja ga je odnijela u samo nekoliko dana. Za Milicu je taj gubitak bio nepodnošljiv. U potrazi za utjehom prisjetila se predanja svojih predaka i odlučila da sinu pruži ono što je nazivala „drugo sunce“. Četrdeset dana nakon sahrane, u ranu zoru, otvorila je njegov grob i okrenula lice prema svjetlosti. Vjerovala je da će sunčevi zraci otvoriti vrata Raja. Taj čin nije za nju bio praznovjerje, već posljednji izraz majčinske ljubavi.
Milica je obred upotpunila i drugim elementima vlaških vjerovanja. Od Beograda do sela razvila je crveni konac kako bi duša njenog sina imala put kojim da se vrati kući. Zapalila je i „rajsku svijeću“, jer se vjerovalo da je onaj svijet mračan i hladan, te da pokojniku treba svjetlost kao vodič. Za nju je to bio produžetak ljubavi, a ne obred smrti.
- U današnjem članku podsjećamo da etnolozi bilježe slične običaje i u drugim vlaškim selima. U Laznici i Gornjanima rituali otkopavanja pokojnika izvodili su se sve do sredine 20. vijeka. Ljudi su vjerovali da sunce preuzima dušu i odvodi je u viši svijet. Takva uvjerenja, iako danas zvuče arhaično, svjedoče o iskrenoj ljudskoj želji da svojim najbližima obezbijede spokoj i sigurnost čak i nakon smrti.
- Milica je u svom domu čuvala VHS snimke sahrane, ali ih je izgubila kada su joj ih oduzele televizijske ekipe koje su obećale da će ih vratiti. Osjećala je da je, pored sina, izgubila i jedini materijalni trag tog svetog trenutka. Danas živi povučeno, uzgaja i prodaje cvijeće, a dane provodi u tišini i sjećanjima. Njena priča ostaje dokaz da bol majke ne poznaje granice, te da je jača od osude i vremena.
U današnjem članku vrijedi spomenuti da ovakvi rituali nisu jedinstveni samo za Vlahe. U Rumuniji postoje obredi gdje se pokojnicima povremeno mijenja odjeća ili prinose darovi. U Indoneziji i na Madagaskaru porodice iznose tijela predaka, presvlače ih i plešu s njima u znak ljubavi i poštovanja. To pokazuje da potreba da se održi veza sa umrlima nadilazi kulturne i geografske granice.
Na našim prostorima Etnološki institut SANU više puta je pisao da je kult mrtvih kod Vlaha jedan od najdugovječnijih fenomena tradicije. Iako gotovo iščezli, ovi rituali ostali su urezani u kolektivno pamćenje. Oni objedinjuju strah, nadu i ljubav, osjećaje koji ne prestaju ni pred smrću. Priča Milice Kušljić prenosi se danas kao podsjetnik da tuga i ljubav nikada ne blijede. Koliko god neobičan bio, običaj otkopavanja pokojnika pokazuje da su ljudi tražili načine da se izbore sa gubitkom i da sebi pruže iluziju kontrole nad sudbinom svojih najmilijih.
U današnjem članku zaključujemo da ovakvi rituali nisu samo predmet naučnih istraživanja, već i dokaz kako ljudi prilagođavaju vjerovanja emocionalnim potrebama. Prema istraživanjima, upravo ovi obredi pomažu porodici da simbolično prebrodi bol i pronađe smisao u trenucima kada ga je najteže naći. Iako su gotovo nestali, priča Milice Kušljić ostaje snažno svjedočanstvo o majčinskoj ljubavi koja ne priznaje granice života i smrti. Poruka koju nosi ovaj običaj nije u samom činu otkopavanja, već u osjećaju iza njega – da ljubav i bol mogu nadživjeti sve prepreke, pa čak i vrijeme samo.
