U današnjem članku želim podijeliti priču koja se tiče intuicije djece i važnosti vjerovanja u njihove osjećaje, osobito u situacijama koje mogu biti zastrašujuće. Nekada ono što odrasli smatramo beznačajnim može skrivati ozbiljnu opasnost koju djeca osjete, a mi to često zanemarimo.
- Bio je to običan ponedjeljak, i ništa nije ukazivalo na to da će trenutak u kuhinji promijeniti moj život zauvijek. Dok sam pripremala ručak, moja trogodišnja kćerka Mila igrala se sa svojim plišanim medom, pjevajući i veselo provodeći vrijeme. Međutim, ubrzo je sve utihnulo, a njezine suze i drhtavi glas privukli moju pažnju. Okrenula sam se i primijetila da nešto nije u redu s kanticom za smeće. U trenutku sam pomislila da je možda u pitanju neki insekt, ali ono što sam tamo pronašla bilo je mnogo strašnije. Podigla sam poklopac i među ostatcima hrane i papira vidjela poznatu tkaninu – bio je to Miliin meda, ali potpuno izobličen. Imao je poderane oči, razrezana usta, a na njemu je bio natpis „Ćuti“ ispisan crnim markerom.
Tog trenutka mi je srce stalo. Pogledala sam Mili i upitala je tko je to učinio. Njezine riječi bile su nevjerojatne i šokantne: „On, mama… on što dolazi kad spavaš.“ U tom trenutku su svi moji strahovi i sumnje postali stvarnost. Pokazala je na prozor i rekla da je to čovjek koji nas posmatra kada ga ne vidim. Na staklu je jasno bio otisak muške ruke s unutrašnje strane prozora. Znači, samo je mogao biti moj bivši muž, koji je imao zabranu prilaska zbog nasilja. Počela sam osjećati strah i bijes u isto vrijeme, a prva reakcija bila je da zgrabim dijete i brzo izađem iz kuće. Pozvala sam policiju, drhteći.
Policija je brzo reagirala, a uviđaj je potvrdio moju sumnju. Na stražnjim vratima su pronađeni otisci, što je jasno pokazalo da je netko bio tamo. Policajac je rekao: „Ovaj čovjek je bio ovdje. Ne noćas, već prije nekoliko dana. Ostavio je lutku kao poruku.“ Nisam mogla ništa reći. Samo sam stiskala Milu u naručju i plakala. Tri dana kasnije, moj bivši muž je uhapšen u obližnjem motelu, gdje su pronađeni predmeti iz naše kuće. Njegove riječi prilikom hapšenja bile su: „Htio sam da zna da sam još uvijek tu.“ Ta rečenica nije mi izlazila iz glave danima.
- Kada sam kasnije razmišljala o svemu, postalo mi je jasno da je upravo intuicija moje kćerke, koja je primijetila opasnost, spasila nas od mnogo ozbiljnijih posljedica. Prema podacima Sigurne kuće u Sarajevu, broj žena koje se obraćaju za pomoć zbog prijetnji i uznemiravanja stalno raste, a djeca često prva osjete da nešto nije u redu. Njihova intuicija nije nešto što bi trebalo ignorirati, jer to je glas koji odrasli često zanemaruju, a u stvarnosti nosi važne signale.
Danas, tri godine kasnije, Mila spava mirno, a na njegovom mjestu sada stoji nova lutka s natpisom „Hrabrost“. Ova lutka nas podsjeća na to koliko je važno slušati i vjerovati djeci, kao i na to da se ne smijemo vraćati u tišinu. Naučila sam da se glas djece ne smije ignorirati. Kada dijete kaže „vidim“ ili „bojim se“, odrasli moraju stati i pažljivo slušati. Psiholozi stalno naglašavaju važnost povjerenja između roditelja i djece. Ignoriranje dječjih strahova može dovesti do ozbiljnih problema i trajnih trauma. Nasuprot tome, otvoren razgovor jača osjećaj sigurnosti i povjerenja, čime se djeca osjećaju zaštićeno.
Dodatno me ohrabrila i podrška koju sam dobila od sistema. Policija je brzo reagirala, a kasnije sam dobila i korisne savjete od nevladinih organizacija koje se bave zaštitom žrtava nasilja. Prema izvještajima Autonomnog ženskoj centra iz Beograda, rana prijava prijetnji i uznemiravanja može biti ključna za sprječavanje daljnjih posljedica. U mom slučaju, upravo ta brza reakcija bila je ono što nas je spasilo od još jednog kruga nasilja.
Ovo iskustvo me naučilo da opasnost može doći u najtišim trenucima i da djeca često vide ono što odrasli odbijaju priznati. Strah koji sam osjećala tog dana pretvorio se u snagu – snagu da vjerujem svojoj kćerki i da zaštitim nas obje. Naučila sam da je važno slušati dijete, bez obzira na to koliko nevjerojatno ili nelogično to moglo izgledati.Zato, kada dijete pokaže prstom i kaže „mama, vidi“, nikada nemojte reći „nije ništa“. Ponekad se baš u tom „ništa“ može sakriti sve što je najvažnije.
