Boris Komnenić, jedan od najvoljenijih glumaca s naših prostora, iza sebe je ostavio bogato umjetničko nasljeđe i uloge koje se i danas pamte, ali i životnu priču punu bola, tuge i snage da izdrži najteže trenutke.
- Publika ga pamti prvenstveno kao Sašu Popadića iz serije „Bolji život“, no njegova karijera bila je daleko šira od te jedne uloge – radio je u pozorištu, na filmu i televiziji, uvijek sa istim žarom i posvećenošću. Ipak, privatno je vodio bitke koje su ga duboko oblikovale i koje su mu u mnogome odredile put.
Rođen 1957. godine u Puli, Komnenić je djetinjstvo proveo u rodnom gradu, ali su ga mladalačke godine odvele u Beograd, gdje je završio gimnaziju i potom upisao Fakultet dramskih umjetnosti. Bio je student klase profesora Predraga Bajčetića i tu se rodila njegova ljubav prema sceni, koja će mu obilježiti cijeli život. Diplomirao je 1984. godine i ubrzo postao stalni član Narodnog pozorišta, gdje je ostvario brojne zapažene uloge. Njegov glumački put bio je isprepleten i s televizijom – od „Sivog doma“ i „Tajvanske kanaste“ do „Montevideo, Bog te video“ i „Vratiće se rode“, a svaki put je donosio onu specifičnu toplinu zbog koje je publika osjećala da ga poznaje.
- Osamdesetih je ušao u brak sa Rene, ženom o kojoj javnost nije mnogo znala. Sam glumac je, bez mnogo okolišanja, priznao da taj brak nije imao stabilne temelje jer se njih dvoje nisu dovoljno poznavali. Iako je posao igrao određenu ulogu, isticao je da je razlog razlaza bio u tome što se, kada su počeli istinski upoznavati, ispostavilo da nisu jedno za drugo. Taj brak, međutim, donio mu je i najveće blago – ćerku Niku, koja je kasnije postala majka njegove unuke Lucije. Iako razveden, nikada nije prestao da naglašava koliko mu je porodica važna.
Prava drama u njegovom životu počela je s ratom. Granice, politike i birokratija postali su prepreke koje je teško podnosio. Pet dugih godina nije mogao da vidi Niku. Ona je živjela sa majkom u Hrvatskoj, a on je u Beogradu očajnički pokušavao da dobije vizu i otputuje. Bezuspješno. Jedino što je uspijevao bilo je da, preko nekih nesigurnih kanala, sazna da su one dobro. Taj osjećaj neizvjesnosti i nemoći bio mu je, kako je priznao, najveći teret u životu. Govorio je da su to bile najvažnije godine njegove ćerke, a on nije mogao da bude tu – nije učestvovao u njenom odrastanju, u njenim prvim ozbiljnim iskustvima, a taj izgubljeni period smatrao je nepopravljivim.
- Njihov prvi susret nakon tih bolnih godina desio se u Ljubljani. Opisao ga je kao trenutak pun neprijatne distance, ali i istinske bliskosti koja se probudila u istom času. „Krv nije voda“, govorio je, i dodavao da su odnosi vrlo brzo postali prirodni, kao da nikada nisu ni bili odvojeni. To je bio početak nove faze u njihovom odnosu, faze u kojoj je on nastojao da nadoknadi izgubljeno. Posebno je bio vezan za unuku Luciju, jer je želio da sa njom ne ponovi iste greške. Bio je odlučan da unuci bude prisutan djed, onaj koji nikada neće nestati iz njenog djetinjstva.
- Kako piše Politika, Komnenić je važio za čovjeka koji je svoje emocije rijetko iznosio u javnost, ali u privatnim razgovorima nije skrivao koliko mu je patnja zbog razdvojenosti teško pala. Njegovi kolege iz Narodnog pozorišta često su svjedočili o njegovoj tihoj prirodi i rečenicama koje bi izgovarao s tugom, a koje su jasno govorile da glumac, ma koliko veliki bio, uvijek ostaje i ranjivo ljudsko biće. (Izvor: Politika.rs)
Kada su se vize ukinule, život mu je donio novu šansu da sa ćerkom i unukom izgradi odnos. Pričao je da je Nika tada već bila formirana osoba, zrela i odgovorna, pa se dešavalo da ona njega vaspitava i uči ga kako da bude bolji i stabilniji. Ta uloga zamjene životnih lekcija donosila mu je i radost i tugu – radost jer ju je ponovo imao, tugu jer nije mogao da joj bude otac u ključnim godinama. Upravo zbog toga je prema unuci pokazivao beskrajnu brigu, želeći da joj pruži sigurnost i ljubav koje je ćerki bio uskraćen.
- Komnenićev život i rad nerijetko su bili tema domaćih kulturnih rubrika. Portal Danas je isticao kako je riječ o glumcu koji je, iako bez pompe i velikih skandala, postao simbol jedne epohe. Pisali su da mu je gluma dolazila „lako, nenametljivo, gotovo prirodno“, i da je upravo u tome bila njegova najveća snaga – publika ga je prihvatala kao svog. (Izvor: Danas.rs)
Njegova smrt 6. marta 2021. godine u Beogradu, nakon duge i teške bolesti, bila je šok za javnost. Imao je 64 godine. Vijest je odjeknula širom regiona, a kolege su ga opisivale kao nenametljivog diva, čovjeka koji nikada nije težio da bude u centru pažnje, a ipak je to uvijek bio – zahvaljujući talentu, iskrenosti i profesionalizmu. Komemoracija u Narodnom pozorištu održana je u tišini i suzama, dok su se sjećanja nizala poput scena iz njegovih predstava.
- Jedna od njegovih koleginica, u razgovoru za NIN, prisjetila se da je Boris često znao reći da mu je razvod bio „najlepši trenutak“ jer ga je naučio dostojanstvu – naučio ga je kako da prihvati kraj bez gorčine. Ta rečenica, iako naizgled paradoksalna, najbolje oslikava njegovu filozofiju: čak i kada život udari najjače, dostojanstvo i mir moraju ostati. (Izvor: NIN.rs)
Gledano iz današnje perspektive, život Borisa Komnenića bio je splet umjetničkih visina i privatnih lomova. Njegova odluka da s unukom ne ponovi grešku iz prošlosti pokazuje da čovjek uvijek može učiti iz vlastitih bolnih iskustava i da čak i kad je nemoguće ispraviti prošlost, budućnost može donijeti iskupljenje. On je svoju šansu pronašao u ulozi djeda – i to je uloga koju je igrao sa istom strašću kao i sve one na sceni.
