Verovanja o Svetom Đorđu u narodu opstaju vijekovima, iako se vremena mijenjaju, a običaji prilagođavaju. Mnogi još uvijek smatraju da ovaj svetitelj ima posebnu moć da čuje one koji se nađu u teškom trenutku, pa mu se obraćaju riječima koje su u tradiciji ostale sačuvane kao molitve zaštite.
- Kako „Kurir“ navodi, praznik Đurđic, koji se obilježava 16. novembra, duboko je ukorijenjen u srpskom narodnom identitetu jer čuva uspomenu na prenos moštiju rimskog vojnika koji je hrabro stradao zbog vjere. Upravo taj događaj postao je simbol istrajnosti u vjerovanju, ali i nade da se dobro može izboriti protiv svakog zla, što ovaj praznik čini jednim od najpoštovanijih u pravoslavnoj tradiciji. Ljudi ga slave kao dan obnovljene snage, zdravlja i zaštite, vjerujući da molitve upućene na ovaj dan imaju posebnu težinu, pa se mnogi nađu u tihom razgovoru sa svetiteljem, tražeći mir, jasnoću i duhovno utočište.
U priči o Svetom Đorđu posebno se ističe njegov neustrašiv karakter. Predanja govore da je bio vojnik koji je, uprkos okrutnosti tadašnjeg carskog progona, odbio da se odrekne hrišćanstva. Njegovo stradanje zato je vekovima tumačeno kao dokaz snažne vere, ali i kao inspiracija ljudima da izdrže sopstvene životne bitke. Lik Svetog Đorđa najčešće se prikazuje u trenutku kada kopljem savladava aždaju, što je postalo metafora za pobjedu dobra nad zlom, straha nad hrabrošću i tame nad svjetlošću. Upravo zbog toga mu se toliki ljudi obraćaju, vjerujući da može da im pomogne da savladaju vlastite „aždaje“ – bilo da su u pitanju bolesti, emotivne krize, porodične nevolje ili neizvjesnosti koje donosi svakodnevni život.
- U mnogim domovima na Đurđic se čitaju molitve za zdravlje, mir i ljubav, a dvije su posebno ukorijenjene u narodu. Prva je usmjerena na molbu za zaštitu, prepoznavanje Božje milosti i snagu da se život nosi dostojanstveno. U toj molitvi vjernici naglašavaju potrebu za unutrašnjim mirom i stabilnošću, a mnogi se, dok je izgovaraju, prisjećaju svega što su u prethodnom periodu pregurali i onoga što bi željeli da ostave iza sebe. Najvažniji dijelovi ove molitve ističu da čovjek ne smije izgubiti vjeru u to da dobro uvijek pobjeđuje, te da Božja pomoć dolazi onima koji je traže iskreno, bez zavisti i gorčine. Mnogi osjećaju da molitva donosi smirenje već samim tim što se izgovara, a ne samo zbog njezinog sadržaja.
Prema riječima mnogih vernika, prva molitva je kao blagi štit koji se širi oko onoga ko je izgovara. Ljudi je često čitaju kad im nedostaje jasnoće, kad ih muči neki teret ili kad osjećaju da im svakodnevica prebrzo izmiče iz ruku. Uz pomen ove molitve, često se spominje i ona tradicionalna misao da Sveti Đorđe ne ostavlja one koji mu se iskreno obrate, što se u narodnim predanjima često potvrđuje kroz različita svjedočenja ljudi koji veruju da im se život promijenio nakon što su mu se obratili.
- Sredinom priče o običajima koji prate Đurđic, „Blic“ objašnjava da je ovaj praznik u narodu doživljen kao trenutak obnovljene nade. Ljudi vjeruju da se upravo na ovaj dan energija doma mijenja, postaje lakša i smirenija, pa se mnogi trude da odnose urede, stare nesuglasice zakopaju i u dom unesu toplinu. Mnogi takođe vjeruju da se molitve Svetom Đorđu izgovorene 16. novembra posebno uslišavaju, jer se time evocira duhovni značaj prenosa njegovih moštiju. Stoga nije rijetkost da se ljudi okupljaju u tišini svojih domova ili crkava, tražeći zaštitu i duševni mir.
Druga molitva, jednako snažna kao i prva, često se izgovara s posebnim osjećanjem predanosti. Ona se obraća Svetom Đorđu kao pobedonoscu, koji je, prema crkvenim predanjima, sposoban da štiti narod od svakog vida nepravde, neprijateljstva i straha. U njoj se moli za snagu, ali i za mudrost da se prepoznaju prave bitke koje treba voditi u svom životu. Mnogi osjećaju da ova molitva donosi dodatnu sigurnost, jer u sebi nosi poruku da čovjek nikad nije potpuno sam. Istaknuta je molba da Sveti Đorđe razbije bezakonje, udalji zle namjere i donese mir tamo gdje ga odavno nema, što je želja koju mnogi prepoznaju kao vlastitu.
- Tokom izgovaranja druge molitve, ljudi se često prisjećaju svojih najvećih slabosti i strahova, ali i uspomena koje ih podsjećaju koliko su puta već preživjeli ono što su mislili da neće moći. Ta molitva zato postaje svojevrsni dijalog između čovjeka i njegove duše, jer govori o vjeri u pobjedu nad nepravdom, ali i o potrebi za ličnom obnovom. U trenucima kad se život čini neizvjesnim, mnogi nalaze utjehu u njenim riječima, osjećajući da se teret umanjuje makar za trenutak.
Narodne priče i predanja puna su primjera ljudi koji su vjerovali da im je Sveti Đorđe pomogao u presudnim trenucima. Neki navode da su nakon molitve osjetili olakšanje kao da se skinuo teret s njihovih ramena, dok drugi govore o neobjašnjivim trenucima smirenosti koji su im se javili baš kad im je bio najpotrebniji. U seoskim sredinama još se mogu čuti kazivanja o domaćinima koji su tvrdili da su čudom izbjegli nesreću, uvjereni da im je upravo ovaj svetitelj bio zaštita.
- Pri kraju ovakvih priča, mediji često ističu njihovu ukorijenjenost u narodu. Tako i „Novosti“ navode da je Sveti Đorđe jedan od najpoštovanijih svetaca u srpskoj tradiciji, pa se njegove molitve prenose s koljena na koljeno kao dragocjen dio duhovnog nasljeđa. Iako vremena prolaze, ljudi i dalje traže smisao i oslonac u nečemu što nadilazi svakodnevicu, a upravo molitve koje su stoljećima opstale pružaju osjećaj sigurnosti i pripadnosti.
Kroz sve ove običaje i vjerovanja provlači se jedna zajednička nit: želja za mirom, ljubavlju i zdravljem. Najveća vrijednost molitve nije samo u riječima koje se izgovaraju, već u namjeri, iskrenosti i tišini koja je prati, jer upravo u toj tišini mnogi pronalaze snagu da krenu dalje. Đurđic zato nije samo datum u kalendaru — on je podsjetnik da čovjek, bez obzira na težinu života, uvijek može potražiti svjetlost, nadu i unutrašnji mir.
