Na početku godine, kada je objavljeno da će penzije u Srbiji porasti za gotovo 15 posto, među starijim ljudima zavladalo je osjećanje da bi se njihov svakodnevni život mogao barem malo olakšati.
- Kako prenosi “Blic”, taj rast od 14,8 posto bio je najznačajniji u posljednjim godinama, pa je i prosječna penzija u januaru 2025. narasla na nešto manje od 46.000 dinara. Iako je na prvi pogled djelovalo da bi takvo povećanje moglo donijeti više sigurnosti, mnogi su ubrzo shvatili da realnost ipak ostaje surova. Oni koji su čitava dva desetljeća radili prijavljeni na minimalac sada dobijaju oko 14.366 dinara mjesečno, što jedva prelazi granicu od stotinu eura. Za veliki broj penzionera, naročito onih koji su života proveli u teškim uslovima rada, taj iznos jedva pokriva elementarne potrebe, a kamoli sve ostale troškove koji dolaze s godinama.
I dok se na papiru rast penzija predstavlja kao veliki napredak, stariji ljudi sve češće osjećaju da im svakodnevni izdaci izmiču kontroli. Penzija, bez obzira na to koliko je uvećana, za većinu ostaje jedini izvor prihoda. “Blic” navodi da su upravo troškovi liječenja i nabavke lijekova ono što najznačajnije opterećuje kućni budžet starijih osoba. Mnogi od njih, suočeni sa hroničnim bolestima, moraju svakodnevno izdvajati iznose koje prosečna penzija teško može pokriti. Kada se na to nadovežu računi, hrana i osnovne potrebe, postaje jasno zašto se toliko penzionera osjeti kao da vode stalnu borbu s vremenom i novcem.
- Zanimljivo je da mnogi stariji ljudi tek nakon odlaska u penziju shvate koliko su finansijski ranjivi. Nekada su mogli računati na platu, prekovremeni rad, poneku dodatnu satnicu, pa i na pomoć porodice, ali sada je situacija potpuno drugačija. Bez drugih prihoda i suočeni s povećanim troškovima, nerijetko im preostaje da pažljivo prate svaki dinar. Posebno je teško onima koji imaju veće zdravstvene potrebe, jer im se, osim lijekova, nameću i obaveze poput redovnih kontrola, pregleda, specijalističkih usluga, a često i putovanja do zdravstvenih ustanova. U takvim okolnostima mnogi se osjećaju prepušteni sami sebi, iako su godinama radili i doprinosili sistemu.
Kroz razgovore s penzionerima može se jasno vidjeti koliko je emocionalnog tereta povezano s osjećajem finansijske nesigurnosti. Dok jedni s ponosom pričaju o godinama rada koje su ugradili u temelje svoje profesije, drugi kroz suze priznaju da su očekivali barem malo mirniju starost. Neretko ističu da ih najviše boli to što su čitav život radili, ali i dalje moraju strepiti hoće li moći da priušte osnovne stvari poput grijanja ili lijekova. Ova vrsta brige, duboko ukorijenjena u njihovoj svakodnevnici, utiče na njihovo mentalno i fizičko zdravlje, dodatno otežavajući situaciju.
- U sredini priče nameće se i važna tema o pravima ljudi koji su u prošlosti bili politički ili ideološki proganjani. Kako podsjeća “Kurir”, zakon o rehabilitaciji omogućava da oni koji su bili nezakonito lišeni prava dobiju određenu novčanu naknadu i da im se u penzijski staž uračuna i vrijeme provedeno u pritvoru, kazni ili drugim vidovima ograničavanja slobode. Ovo je, kako se navodi, jedan od rijetkih mehanizama kojim država pokušava da ispravi nepravde iz prošlosti. Iako takva kompenzacija ne može izbrisati iskustvo koje su ti ljudi prošli, ona barem pruža minimalnu finansijsku podršku u njihovim starosnim godinama.
- Zakon predviđa i da se u obračun penzije uključi period nezaposlenosti, ali samo pod uslovom da je ta nezaposlenost nastala zbog nezakonitih postupaka prema pojedincu. Ovaj detalj čini sistem malo pravednijim, jer vraća dio dostojanstva onima koji su ostali bez posla ne svojom krivicom. Ipak, kako objašnjava “Kurir”, taj proces nije jednostavan – zahtijeva obiman pravni postupak, dokumentaciju i dug period čekanja. Za starije ljude koji već vode borbu s godinama, to je još jedan izazov.
Bez obzira na to koliko su ovi zakonski mehanizmi važni, oni ne mijenjaju osnovnu činjenicu: veliki broj penzionera u Srbiji i dalje živi na ivici siromaštva. Povećanje penzija donosi kratkotrajno olakšanje, ali ne rješava problem niskog životnog standarda. Cijene osnovnih proizvoda rastu, režijski troškovi su sve veći, a zdravstvene potrebe se gomilaju kako godine prolaze. Mnogi priznaju da se snalaze kako znaju – neki se oslanjaju na pomoć djece, neki prodaju imovinu, dok su drugi prinuđeni da rade i nakon odlaska u penziju, iako im zdravlje to jedva dopušta.
- Ono što dodatno opterećuje stariju populaciju jeste osjećaj da ih društvo sve manje vidi i razumije. Postoji utisak da se o penzionerima govori uglavnom u kontekstu procenta rasta penzija i političkih obećanja, dok se stvarne potrebe i svakodnevne brige rijetko spominju. Stariji ljudi često ističu da bi im više značilo da imaju redovan pristup kvalitetnim zdravstvenim uslugama, dostupniju terapiju i podršku u kući, nego samo jednokratno uvećanje penzije. U takvoj atmosferi neizvjesnosti i brige, mnogi od njih osjećaju se kao da su zaboravljeni.
Zbog toga stručnjaci sve češće naglašavaju da je potrebno razmišljati dugoročno. Povećanje penzija samo je jedan segment, dok šira društvena podrška mora obuhvatiti i socijalne programe, zdravstveni sektor, pristupačne domove za starije i lokalne usluge koje im mogu olakšati svakodnevni život. Jer, kako stariji ljudi sami kažu, nije poenta samo u tome koliko je penzija, nego i u tome kako mogu živjeti s tim iznosom. I dok se vlasti fokusiraju na statistiku, penzioneri svakodnevno pokušavaju pronaći način da spoje kraj s krajem.
- Pred sam kraj priče, otvara se i pitanje budućnosti penzijskog sistema, a s tim i straha među mlađim generacijama. Prema pisanju “Novosti”, postoje upozorenja da dugoročno ovakav sistem teško može izdržati sve veći broj korisnika, dok istovremeno broj zaposlenih ne raste istim tempom. Ti podaci dodatno zabrinjavaju i penzionere i one koji tek ulaze u svijet rada, jer svi shvataju da stabilnost sistema utiče na sudbinu čitavog društva.
“Novosti” naglašavaju da bi buduća rješenja morala uključiti i reforme koje bi osigurale održivost, ali i veće poštovanje prema starijim osobama. Bez toga, rizik je da će se trenutne teškoće još više produbiti. U društvu koje brzo zaboravlja doprinos starijih generacija, od ključne je važnosti stvoriti okruženje u kojem se oni osjećaju sigurno i poštovano, a ne zanemareno.
Na kraju ostaje jasna poruka: penzioneri nisu samo statistika niti teret budžeta, već ljudi koji su decenijama gradili temelje društva. Njihova borba za dostojanstvenu starost, kako pokazuje analiza koju donose “Novosti”, nije samo ekonomsko pitanje, već i moralno. Obezbijediti im mirnu i sigurnu penziju znači pokazati poštovanje prema prošlosti, ali i izgraditi zdraviju budućnost. I dok se ne pronađu stabilna rješenja, njihove priče ostaju podsjetnik da svako povećanje penzije, ma koliko značajno djelovalo, nije dovoljno ako im svakodnevni život i dalje ostaje borba.
