Već na samom početku priče o odnosu Vuka Kostića i Marka Janketića postaje jasno zašto njih dvojica privlače toliku pažnju javnosti. Dok „Kurir“ ističe da Vuk, sada u zrelim godinama, i dalje nosi titulu jednog od najharizmatičnijih domaćih glumaca, njihov privatni odnos pokazuje potpuno drugačiju stranu slavnih lica.
- Iza kamera i reflektora krije se prijateljstvo koje nije nastalo na setu, već mnogo ranije – u njihovim porodicama, davno prije nego što su i pomislili da će jednog dana deliti scenu i filmske projekte.
Upravo u tom spoju porodične tradicije, zajedničkog odrastanja i iskrene bliskosti nalazi se srž njihove veze koja traje decenijama. Ona je toliko duboka da se ponekad čini kao da su njih dvojica manje kolege, a više rođena braća, ne samo zato što su njihovi očevi bili bliski, već zato što su i sami, kroz godine, tu bliskost uzdizali na novi nivo.
- Vuk je nedavno proslavio 46. rođendan, ali energija koju nosi ostala je prepoznatljiva i snažna kao nekada. Njegov put, obeležen talentom i ulogama koje je publika prihvatila bez zadrške, samo je jedan deo šire slike. Drugi deo te priče čini ona nevidljiva mreža privatnih odnosa, među kojima posebno mesto zauzima Marko Janketić, glumac sa kojim deli više od karijere. Njih dvojica postali su prepoznatljiv tandem zahvaljujući projektima poput „Ubice mog oca“ i „Pevačica“, gde se njihova međusobna hemija jasno osjeti. Međutim, ono što je publici možda manje poznato jeste činjenica da se ta ista hemija rodila mnogo ranije – dok su još kao dječaci trčkarali iza kulisa pozorišta u kojima su im očevi gradili svoje karijere.
Kako „Blic“ prenosi, Marko je jednom priznao da sve češće osjeća potrebu da bježi iz gradske vreve, pa čim mu se ukaže prilika odlazi u prirodu, naročito u Crnu Goru, kraj koji obojica smatraju gotovo drugim domom. Upravo taj prostor, daleko od žurbe i javnog života, postao je njihovo utočište, mjesto gdje se vraćaju svojim korenima, porodičnim uspomenama i jednostavnosti koja im je zajednička. Markove riječi o tome kako nastavljaju prijateljstvo svojih očeva otkrivaju posebnu emotivnu nit – kao da čuvaju nešto što nije samo njihovo, već dio jedne porodične istorije koju ne žele da zaborave.
- Njihov odnos, iako čvrst i topao, obojen je tipičnim humorom glumačkog svijeta. Vuk je u jednoj šali rekao da je Marko „najgori glumac“ s kojim je radio, a zatim se nasmijao i priznao da je istovremeno i najbolji, jer je rad sa nekim koga poznaje čitav život jednostavno lakši. Ta lakoća u komunikaciji i povezanosti primetna je i na ekranu. Publika je navikla da u njihovim zajedničkim scenama osjeća nešto stvarno – prijateljstvo koje se ne glumi, već postoji i samo se preliva u uloge koje tumače.
Jedan od ključnih elemenata njihove priče jeste odrastanje u pozorišnim hodnicima. Kao sinovi čuvenih glumaca, bili su okruženi scenama, rekvizitima, kostimima i umjetnicima koji su obeležili domaću kulturu. Za njih je pozorište bilo više od prostora rada – bilo je produžetak njihovog doma. Ta posebna atmosfera utkala se u njihove karaktere, njihovo razumijevanje umjetnosti i u način na koji pristupaju glumačkom pozivu. Istovremeno, učvrstila je i njihovu međusobnu povezanost. Zajednički trenuci iz detinjstva stvorili su temelje koje kasniji izazovi života nisu mogli da naruše.
- Zanimljivo je primijetiti da njihovo prijateljstvo nikada nije imalo potrebu za velikom javnom eksponiranošću. Ne objavljuju previše fotografija, ne komentarišu jedan drugog na dramatične načine, ali ono što povremeno podele dovoljno je da pokaže snagu i dubinu njihove veze. Tako je jedan emotivan trenutak posebno privukao pažnju – Vuk je objavio staru fotografiju svojih i Markovih očeva uz šaljiv, ali dirljiv komentar da njih dvojica žele biti još bolji prijatelji. Markov lakonski, ali snažan odgovor „Brat moj“ rekao je sve. I u toj razmeni vidi se ono što mnogi odnosi danas nemaju – jednostavnost, autentičnost i nepatvorena privrženost.
- U sredini priče, dok „Nova.rs“ dodaje da je njihov odnos primjer prave lojalnosti u glumačkom svijetu, posebno se ističe način na koji se međusobno oslanjaju. Bilo da su na setu ili daleko od njega, jedno drugom su podrška. Kada rade, ta povezanost omogućava im da lakše tumače scene jer već unapred znaju način razmišljanja onog drugog. Kada ne rade, postaju saputnici u spontanim odlascima u prirodu, u razgovorima o životu, sjećanjima na očeve i planovima koji nemaju nikakve veze sa karijerom.
Njihovo prijateljstvo se, kroz godine, nije trošilo – naprotiv, postajalo je sve jače, čak i onda kada su prolazili kroz zahtjevne profesionalne periode ili lične izazove. Iako žive u svetu koji često podstiče rivalstvo, njih dvojica nikada nisu dozvolili da ih profesionalni uspesi ili neuspesi udalje. Naprotiv, slave uspjehe jedan drugog, a kada dođu teža vremena, ne odustaju od svoje podrške. Ta stabilnost je rijetka, pogotovo u umjetničkom okruženju kakvo je domaća glumačka scena.
- Kada govorimo o njihovom odnosu, odnosi se ne samo na prijateljstvo koje traje još iz djetinjstva, već i na jednu emocionalnu vezu koja je ukorenjena u porodičnoj tradiciji. Njihovi očevi, Mihajlo „Pljaka“ Kostić i Miša Janketić, ostavili su dubok trag u srpskom glumištu, ali i u životima svoje djece. Ono što su njih dvojica započeli kroz svoje prijateljstvo u pozorištu, njihovi sinovi nastavili su na svoj način, noseći sa sobom vrijednosti koje su im prenete – lojalnost, iskrenost i duboko poštovanje.
U završnim dijelovima ove priče „Kurir“ ponavlja nešto što se provlači kroz čitav narativ: da je riječ o prijateljstvu koje nije nastalo zato što im je tako bilo zgodno u profesionalnom smislu, već zato što je to bio prirodan tok njihovih života. Čak i kada se, pred kamerama, šale na račun glumačkih sposobnosti jedan drugog, jasno se vidi toplina i iskrenost koja ih povezuje. Kada objave zajedničku fotografiju iz prirode ili sa nekog putovanja, djeluje kao da je vreme stalo i kao da su se vratili u dane kada su kao dječaci trčali oko pozorišnih dasaka.
Na kraju, njihovo prijateljstvo ostaje primjer veze koja nadilazi karijeru, javni život i sve ono što slava može da donese. Ono je dokaz da neke veze traju zato što su građene na pravim temeljima, na povjerenju koje se ne prekida i na zajedničkim uspomenama koje se stalno dopunjavaju. A kada takvo prijateljstvo pređe iz privatnog u profesionalni život, dobije se hemija koju publika prepoznaje, voli i prati godinama
