U današnjem članku ispričana je priča o čovjeku po imenu Leo, koji se budi u bolnici okružen nepoznatim licima, nejasnim sjećanjima i osjećajem praznine koji ga steže jače nego bol od povreda.
- Ljekari, medicinske sestre i čak potpuni stranci uvjeravali su ga da je heroj koji je, bez razmišljanja o sopstvenom životu, iz plamtećeg automobila izvukao ženu po imenu Sara. Govorili su mu da je rizikovao sve kako bi je spasio prije nego što je vozilo eksplodiralo, te da njegove opekotine predstavljaju dokaz njegove hrabrosti. Iako su mu njihovi glasovi zvučali uvjerljivo, u njegovoj glavi bila je samo tišina, praznina koja je izazivala nelagodu.
Što su ljudi više slavili njegovu navodnu hrabrost, Leo je sve jasnije shvatao da ne može da pronađe ni najmanji trag te osobe o kojoj mu pričaju. U njegovim mislima nije postojao nikakav dokaz da je on čovjek o kome govore. Kada bi pokušao da se sjeti događaja, umjesto ponosa, pojavljivale su se slike koje su ga zbunjivale — umjesto prizora koje bi očekivao od herojske situacije, javljale su se slike straha, paničnih krikova i lica žene koja nije izgledala zahvalno, već prestravljeno. Te slike bile su kratke, isprekidane, ali dovoljno snažne da mu probude sumnju.
- Dok su ljekari tvrdili da je to tipično za amneziju, Leo je osjećao da nije riječ samo o izgubljenim uspomenama već o nečemu dubljem, možda nečemu što je sam njegov um pokušavao da sakrije. Bojao se da te slike nisu puka zbrka fragmentisanih sjećanja, već djelići istine koju možda ne bi želio da otkrije. Strah je rastao iz dana u dan, a osjećaj da nešto “nije u redu“ počeo je duboko da ga izjeda.
Situacija je postajala još neobičnija kada je bolničku sobu počeo posjećivati policijski inspektor. Iako mu je inspektor prvobitno djelovao pristojno i profesionalno, pitanja koja mu je postavljao bila su previše konkretna, kao da ne traži potvrdu priče, već njen skriveni dio. Najviše ga je uznemirilo pitanje o tome zašto je Sara u novčaniku nosila njegovu sliku. Leo nije znao ko je ona, niti se sjećao da ju je ikada vidio, a opet, postojala je ta slika koja je jasno ukazivala na neku vrstu odnosa.
- To ga je natjeralo da razmišlja o mogućnosti da je veza između njih dvoje bila mnogo dublja i komplikovanija nego što iko govori. Možda nije bio heroj u njenoj priči. Možda je bio razlog njenog straha. Svaka nova misao samo je povećavala njegovu nelagodu. Sjećanja koja su se javljala postajala su sve mračnija, ispunjena nemirom, kao da ukazuju na događaje koje niko ne spominje. Dok su ga drugi vidjeli kao spasioca, on je u sebi osjećao da priča ima drugu stranu.
- Kako je vrijeme prolazilo, Leo je počeo da sumnja u sve što mu je rečeno. Osjećao se kao da je jedini koji ne vjeruje u verziju priče koju svi oko njega toliko strastveno podržavaju. Svaki put kada bi čuo riječ „heroj“, osjetio bi nelagodu kao da ga ta riječ guši. Umjesto ponosa, javljao se osjećaj tereta — kao da ga prisiljavaju da nosi ulogu koja mu ne pripada.
Sa svakim novim danom Leo je sve više osjećao da se iza priče o spasavanju krije nešto skriveno. Možda je upravo on bio uzrok nesreće. Možda je u tom automobilu izbio požar zbog nečega što je on uradio. Možda je Sara bježala od njega, a ne od vatre. Sumnje su postajale sve glasnije i nisu mu dopuštale da mirno spava.
- I dok su rane na njegovom tijelu polako zacjeljivale, unutrašnje rane, one nevidljive i dublje, postajale su sve bolnije. Osjećao je da se polako približava istini koja bi mogla potpuno da promijeni sve što je znao o sebi — ili mislio da zna. Činilo mu se kao da je cijela priča o njegovoj hrabrosti možda samo fasada, pažljivo građena da prikrije ono što se zaista dogodilo.
Na kraju, kada je ostao sam sa svojim mislima, Leo se pogledao u ogledalo i po prvi put glasno priznao ono čega se najviše plašio: možda on nije heroj, možda je on krivac. I možda se upravo zato njegov um trudi da sakrije istinu
