U današnjem članku želim podijeliti s vama jednu dirljivu i misterioznu priču o djevojčici koja je pronašla psa u šumi, ali ono što je uslijedilo nakon toga bilo je nešto što nije mogla ni zamisliti.
- Šuma koja je okruživala stari željeznički kolodvor bila je mjesto gdje su se rijetko čuli zvukovi. Ptice su pjevale tiho, a zrak je bio miran, poput tihog svemira. Lisa je toga dana, kao i obično, šetala sama kroz šumu. Voljela je istraživati, skupljati kamenčiće, mahovinu, dok je slušala šuštanje vjetra kroz grane drveća. Tišina je vladala do trenutka kada je začula tihi cvileći zvuk, kao da je nešto u nevolji.
Zaustavila se, zadrhtala od straha, i još jednom oslušnula. Cviljenje je ponovno zazvonilo u tišini, dugi i povremeni zvukovi koji su je privukli da istraži. Pomičući grane, ugledala je malo štene koje je drhtalo od hladnoće. Imalo je mokro krzno, a oči su mu bile ogromne i tužne. Oko vrata je imalo staru, zahrđalu ogrlicu, a na njoj malu pločicu na kojoj je bilo ugravirano ime: Bim.
- Lisa nije mogla odoljeti i pružila je ruke prema psu. Štene nije pobjeglo, već je napravilo nekoliko koraka prema njoj i položilo njušku na njezin dlan. Pokušala ga je utješiti i ponijela ga kući, unatoč majčinom iznenađenju. Mama je bila iznenađena, ali nije imala srca odbiti dijete. “Neka prenoći”, rekla je i dala mu malo tople mlijeka. Lisa je položila štene pokraj sebe u krevet, nadajući se da će noć proći u miru.
Međutim, te noći, probudila ju je tihi, tužni zvuk zavijanja. Okrenula se i vidjela Bima kako stoji kraj prozora, zurivši u tamu. Cvilio je tiho, a kad se Lisa približila, pas je pogledao prema njoj i kratko zalajao, kao da je nešto želio reći.
- Ujutro je bilo jasno da štene nije bilo zadovoljno. Stajalo je pored vrata, gledajući prema šumi. Lisa je naslutila da želi nešto, pa ga je odlučila slijediti. Krenuli su zajedno prema šumi. Bim je hodao sigurno, gotovo kao da se sjeća puta. Lisa je pokušavala pratiti njegov korak, a pas je ubrzavao, znajući točno kamo ide.
- Nakon pola sata hodanja kroz šumu, došli su do jedne stare čistine. Na toj čistini stajao je stari, izgrizeni križ, prepun trave i korova. Na njemu je visila metalna pločica, ista ona koju je Lisa vidjela na ogrlici. Na pločici je pisalo Bim.
Lisa je ostala zapanjena, gledajući križ i psa koji je sada mirno sjedio uz njega. Nije mogla vjerovati svojim očima. Zatvorila je oči, pokušavajući shvatiti što se događa, a kad ih je ponovo otvorila, pas je ležao na tlu, miran, gotovo ukočen. Shvatila je da se ništa nije pomaknulo. Bim je ležao na tom mjestu, tiho cvileći, sve dok nije prestao disati.
- Lisa je ostala stajati u tišini, osjećajući hladnoću koja ju je obuhvatila. Vjetar je šuštao kroz travu, a negdje u daljini mogao se čuti lavež psa. Djevojčica je podigla pogled prema rubu čistine i ugledala odraslog psa koji je izgledao gotovo identično Bimu. Pogledao je Lisu ravno u oči, mahnuo repom, a zatim nestao u magli.
Od tada, Lisa je dolazila na to mjesto svaki dan, uvijek pronašavši svježe otiske šapa uz križ. Kao da je pas iznova i iznova dolazio, vraćajući se na mjesto gdje je sve počelo.Ova priča o Bimu i Lisi nosi duboku simboliku, podsjećajući nas na neobjašnjive trenutke u životu i misterije koje nikada neće biti potpuno razjašnjene
