Kažu da je sudbina Duška Radovića u jednom trenutku počela da se prelama kroz rečenicu koja je mnogima zazvučala kao upozorenje, ali i kao provokacija. Dok su slušaoce te riječi zabavljale, oni koji su se prepoznali u njima nisu bili oduševljeni. Upravo tu rečenicu, kako navodi Kurir, Duško je izgovorio kao svoj prepoznatljivi komentar stvarnosti: „Ako već možemo i moramo bez Tita, možemo i bez mnogih drugih.“
- Iako je izrečena u duhu satire, njen nastavak je mnoge pogodio u samu suštinu društvene hijerarhije. Rekao je i da će, kada sve privilegije jednog dana nestanu, „njihova djeca prodavati Dedinje djeci fudbalera, pevača i trgovaca“. Prema pisanju Kurira, rečenica je odjeknula toliko jako da je ubrzo postala tema zatvorenih vrata, partijskih sastanaka i nervoznih prepirki.
Njegova emisija, koju su slušaoci godinama vjerno pratili, odjednom je postala smetnja. Oni koji su je slušali osjećali su da se radi o glasu koji nisu htjeli da izgube, a vlasti — da je to glas koji ih ugrožava. Zato je 1983. program jednostavno ugašen. „Blic“ navodi da su protesti slušalaca bili glasni, ali Duško je odbio da se vrati pod uslovima onih koji su ga prethodno uklonili sa talasa. Čak je i tadašnji politički vrh prijetio gašenjem celog Studija B samo da ne bi morali ponovo da slušaju ono što im nije prijalo. Duško je razumio da takva borba nema smisla. Bio je umoran od zidova na koje je nailazio i odlučio je — povući se.
- Ono što je malo ko tada shvatao jeste koliko mu je sve to teško palo. Osjećaj nepravde, pritisak i stres s kojim se suočavao učinili su svoje. Njegovo zdravlje već je bilo krhko, a udar koji je pretrpio bio je prejak. Njegov brat Brana, kako prenosi Luftika, godinama kasnije se prisjetio da su simptomi počeli nejasno. Umor, slabost, bol — ništa što bi odmah ukazivalo na ozbiljan problem. Ali njegov organizam nije više mogao da podnosi teret.
Kada su ljekari napokon postavili dijagnozu, i Brana i Duško shvatili su da se nalaze pred dugom i teškom borbom. Radilo se o upali produžene moždine, rijetkom i opasnom oboljenju koje se često povezuje sa ekstremnim emocionalnim i fizičkim stresom. Doktor je tada ispričao Brani nešto što ga je ostavilo bez riječi: istu bolest imao je i Aristotel Onazis nakon smrti svog sina. Luftika piše da je ljekar rekao Brani: „Kad Onazisu, koji ima milione, nije bilo spasa, teško da će i Dušku.“ Te riječi su pale poput presude. I Duško je to znao.
- Uprkos tome, zadržao je nešto što mu niko nije mogao oduzeti: svoj duh. Čak i kada je tijelo gubilo bitku, njegova misao ostala je živa, britka, ironična. Posjetio ga je i pisac Milovan Vitezović, koji ga je tada vidio nakon teških operacija. Bio je slab, skoro neprepoznatljiv, ali oči su mu ostale iste — pune iskre koja ga je pratila čitavog života. Kurir prenosi Vitezovićevu izjavu da je pokušao da mu kaže kako dobro izgleda, na šta mu je Duško uz osmeh odgovorio: „Ko izbegava da umre, taj je protiv progresa i lepše budućnosti.“ To je bila ta mješavina šale i gorčine, istine i humora, kojom je godinama komentarisao sve oko sebe.
U tim posljednjim mjesecima, bio je svjestan svoje borbe više nego bilo ko drugi. Znao je da mu se život sužava, ali nije gubio sposobnost da mudrošću osvetli i ono što ga je tištilo. Rekao je tada i rečenicu koja je mnogima ostala urezana: „Najvažnije je umeće razlikovanja važnog od nevažnog. Tu je granica između bolesti i zdravlja. Ja sam to pobrkao. Sada me leče.“ Svoju sudbinu nije prikrivao, nije je uljepšavao. Govorio je o njoj kao o još jednoj životnoj lekciji.
- Umro je 16. avgusta 1984. godine, tiho i dostojanstveno, kako i živeo — bez nepotrebnih scena, bez pompe, bez glume. Sahranjen je na Novom groblju, u Aleji zaslužnih građana, među ljudima koji su obilježili vrijeme u kojem su živjeli. Danas, kada se prisjeti njegovog života, čini se da je njegov najveći teret bio upravo ono što mu je bilo i najveće oružje — njegova misao. Ona je bila dovoljno snažna da pokrene ljude, ali i dovoljno smjela da uznemiri one koji nisu željeli da čuju istinu.
- Zbog toga se i danas često vraćaju njegove rečenice. Jedne su duhovite, druge su oštre, treće nevjerovatno nježne. Ali sve su prepoznatljive. „Blic“ navodi da je njegov način pisanja bio jedinstven, gotovo razgovoran, kao da se obraća svakom čovjeku pojedinačno. Možda je zato njegov odlazak toliko pogodio javnost: ljudi su osjećali da su izgubili nekoga ko je umio da kaže ono što mnogi misle, ali se ne usude da izgovore.
S druge strane, politički pritisak koji je pretrpio nije bio samo profesionalna kazna — za njega je bio i lični udar. U godinama kada je stvarao najvrijednije rečenice, morao je da se bori sa onima koji nisu mogli da podnesu ogledalo koje im je držao pred očima. Kurir podsjeća da je njegova emisija bila toliko uticajna da je nadrasla format radijske forme i postala društvena pojava. I upravo je to bio razlog zbog kojeg je ugašena.
- Brana Radović je često govorio da je Duško znao da je njegov kraj blizu. Nije to krio od najbližih. Prihvatao je stvari takve kakve su, kao da posmatra neku zavjesu koja se polako spušta. Prema pisanju Luftike, gasio se „na naše oči“, ali čak i tada nalazio je snage da drugima olakša teret sopstvenog odlaska.
I zato njegova priča ni danas ne gubi težinu. Ona govori o čovjeku koji je platio cijenu svog talenta, o umu prerano umornom, o duši koja se borila do posljednjeg trenutka. Govori i o tome koliko stres može razoriti čovjeka koji nosi više nego što bi trebalo da nosi. Ali istovremeno, govori o hrabrosti, o humoru čak i pred kraj, o mudrosti koja ne nestaje ni kada sve drugo slabi.
Najzad, svaki pomen njegovog imena vraća nas na ono što je ostavio iza sebe — rečenice koje se prenose generacijama, misli koje i danas zvuče kao savjeti, opomene ili nježni zagrljaji. A kako Blic zaključuje, malo je ljudi koji su imali dar da svakodnevicu učine dubljom i smislenijom, a istovremeno nepretencioznom. Duško Radović je bio jedan od njih
