Andrej, advokat za porodično pravo iz Moskve, već gotovo tri decenije svakodnevno posmatra kraj ljubavnih priča.
- U svojoj 52. godini iza sebe ima na hiljade brakorazvodnih slučajeva i tvrdi da već na prvoj konsultaciji može da prepozna kada je brak osuđen na propast. Postoji jedna rečenica koja mu je kroz godine postala jasan znak da je odnos nepovratno uništen. Kada supružnici izgovore „Živimo kao komšije“, advokat zna da je svaka nada za pomirenje izgubljena.
Prema njegovim riječima, ova fraza teža je od svake prevare, laži ili finansijskog problema. Ona ne označava bijes, niti strastvenu raspravu, već potpunu prazninu. A upravo je ravnodušnost, kako tvrdi, pravi otrov za brak. „Ako se dvoje ljudi ponaša kao stranci pod istim krovom, više nema smisla govoriti o partnerstvu. Nema tu više ljubavi, ali nema ni mržnje – ostaje samo hladna distanca“, objašnjava Andrej.
- On opisuje parove koji dijele stan, ali ne i život. Njihova komunikacija svede se na plaćanje računa, nabavku namirnica ili dogovor oko djece. Sve dublje teme nestanu iz razgovora, kao da su isparile. Nema planova za budućnost, nema dodira, nema intimnosti. To je, kaže, sudbina mnogo gora od svađe. Jer sukob, ma koliko bolan bio, ipak znači da postoji emocija. A emocija daje šansu da se nešto popravi.
Jedan od slučajeva koje pamti je brak Sergeja i Olge, koji su zajedno proveli 12 godina. Posljednjih pet, kako su oboje priznali, živjeli su u paralelnim svjetovima. Razgovarali su samo o djeci i obavezama, dok su o osjećanjima ćutali. Kada su došli kod njega, već su bili stranci. Njihov razvod je protekao mirno, bez sukoba, što je samo potvrdilo njegovu teoriju – kada nema svađe, nema ni strasti, a samim tim nema ni budućnosti.
- Sličnu sudbinu doživjeli su i Mihail i Katarina nakon 18 godina zajedničkog života. Ona je rekla da žive paralelne živote, on da su postali potpuni stranci. Nije bilo svađa, ali nije bilo ni interesa jedno za drugo. Na kraju, razišli su se bez žaljenja.
Andrej smatra da je upravo ta tišina najopasnija. Ljudi često misle da je mir znak stabilnosti, ali on tvrdi suprotno: „Kada partneri prestanu da se bore, to je siguran znak da su odustali.“ I dok mnogi vjeruju da odsustvo sukoba znači harmoniju, zapravo se radi o ravnodušnosti, a ona je, naglašava, smrtonosna za svaku zajednicu.
- Kao dodatne znake da brak puca navodi odvojene finansije, rijetku ili nikakvu intimnost, kao i planove za budućnost u kojima nema mjesta za drugog partnera. Kada iz rječnika nestane „mi“, a ostane samo „ja“, tada je jasno da zajedništvo više ne postoji.
- Zanimljivo je da postoje i suprotni primjeri. Tako se sjeća para Pavela i Marine, koji su nakon 15 godina zajedno podnijeli zahtjev za razvod. Oni nisu razgovarali godinama, nisu dijelili krevet, niti su imali bilo kakvu bliskost. Njihova odluka o razvodu bila je jednostavna, jer se praznina uvukla u svaki kutak njihovog odnosa.
Međutim, priča Igora i Svetlane pokazuje drugu stranu medalje. Oni su se stalno svađali, vikali jedno na drugo i tražili pomoć psihologa. Upravo te burne emocije bile su znak da ipak postoji nešto što vrijedi spasiti. Nakon pola godine rada s terapeutom, odlučili su da ostanu zajedno. „Vidite razliku“, kaže Andrej. „Praznina znači kraj, ali strast, pa makar i u obliku svađe, znači da je još uvijek moguće probuditi ljubav.“
- U domaćem kontekstu, brojni psiholozi ukazuju na slične obrasce. Na primjer, stručnjaci iz Instituta za mentalno zdravlje u Beogradu naglašavaju da parovi koji prestanu da razgovaraju o svojim emocijama vrlo brzo klize u tišinu i otuđenje. Prema njihovim podacima, upravo nedostatak komunikacije spada među vodeće razloge za razvod u Srbiji, odmah iza finansijskih problema i nevjerstva. Ova statistika dodatno potvrđuje Andrejevu tvrdnju da je ćutanje gore od bilo kakve rasprave.
Kada dođe do razvoda, advokat upozorava na dvije najčešće greške – skrivanja imovine i manipulaciju djecom. Iako mnogi vjeruju da će uspjeti da „zaštite“ stan ili ušteđevinu prebacujući ih na rodbinu, sud to najčešće otkrije. Još opasnije je kada roditelji pokušavaju da djecu okrenu protiv partnera, jer sudije u većini slučajeva to uvažavaju i takvo ponašanje se smatra otežavajućom okolnošću.
- Statistika pokazuje da djeca u ogromnoj većini slučajeva, oko 90%, ostaju sa majkom. Imovina se uglavnom dijeli pola-pola, osim kada sud procijeni da je jedan od partnera posebno zapostavljao zajednicu ili trošio novac isključivo na sebe. „Ljudi često misle da će sud biti pristrasan, ali pravila su jasna – djeca su prioritet, a sve ostalo je matematika“, pojašnjava advokat.
Zanimljivo je da i Centar za socijalni rad u Novom Sadu potvrđuje slične obrasce – ističu da se u skoro svim slučajevima borba za djecu pretvara u emocionalnu manipulaciju, iako je zakonski jasno naglašeno da je najbolji interes djeteta na prvom mjestu. Ova praksa pokazuje da, i pored upozorenja, mnogi roditelji ne biraju sredstva kada žele da „pobijede“ u brakorazvodnom postupku.
- Ipak, postavlja se pitanje: može li se brak uopšte spasiti kada krene nizbrdo? Andrej vjeruje da odgovor zavisi isključivo od toga da li još uvijek postoje emocije. „Ako se partneri svađaju, znači da im je stalo. Ako i dalje postoji ljutnja, postoji i nada. Ali kada nema ničega osim tišine, tada je kraj.“ Zato preporučuje da se problemi rješavaju otvorenim razgovorom i zajedničkim vremenom, prije nego što sve preraste u ravnodušnost.
On ističe i da nije svaki razvod tragedija. Ponekad je to jedini put ka slobodi i novoj šansi za sreću. „Ako postoji nasilje, zavisnost ili konstantna izdaja, razvod nije kraj, već spas“, objašnjava. Upravo zato naglašava da ne treba forsirati očuvanje po svaku cijenu. Bolje je izaći iz destruktivne veze nego godinama živjeti u atmosferi straha ili ravnodušnosti.
Na Balkanu, prema istraživanju koje je sproveo Republički zavod za statistiku Srbije, stopa razvoda posljednjih godina konstantno raste. Samo tokom prošle godine razvedeno je više od 10.000 brakova, a glavni razlozi koje su parovi navodili bili su upravo udaljenost, nedostatak komunikacije i različiti pogledi na budućnost. Ovi podaci jasno pokazuju da problem nije samo individualan, već da predstavlja širi društveni fenomen.
Na kraju, Andrej izdvaja jedno glavno saznanje iz 27 godina prakse – najveći neprijatelj braka nije prevara, dug ili neslaganje, već ravnodušnost. Kada dvoje ljudi prestane da mari jedno za drugo, brak se ugasi sam od sebe. Ali dok god postoje emocije, ma koliko one bile burne, postoji i prostor za promjenu. Zato poručuje da je bolje svađati se nego ćutati, jer u tišini se ljubav gubi, a bez ljubavi brak postaje samo formalnost.
