U današnjem članku govori se o životnoj priči žene iz Osijeka koja je doživjela i sreću i težinu porodičnog života. Gospođa Divna, kako ćemo je zvati, živi u kući koju je davno sagradila zajedno sa svojim pokojnim mužem.
- U toj kući danas stanuje i njen sin sa suprugom i jednim djetetom. Iako bi se moglo pomisliti da zajednički život pod istim krovom nosi i solidarnost i međusobnu pomoć, stvarnost je potpuno drugačija. Njen sin odlazi na posao, vraća se tek naveče i ostatak dana provodi uz televizor, ne pokazujući želju da doprinese održavanju doma. Ni svoju suprugu ne potiče na aktivnost, pa se sav teret kućnih poslova, i pored godina, sručio na Divna pleća. Ona ističe da njena djeca nikada nisu naučila kako da budu štedljiva i odgovorna – sve što zarade brzo potroše, a navikli su na gotovu hranu i naručivanje jela, što se njoj, koja je odrasla u drugačijim okolnostima, čini kao rasipništvo.
Iako je teško gledati takvo ponašanje, Divna naglašava da se ne miješa. Ipak, u njenom glasu osjeti se razočaranje i tuga jer ono što je gradila cijeli život sada polako gubi smisao. To nezadovoljstvo ne odnosi se samo na kuću u Osijeku. Drugi dio problema veže se za njihovu ljetnu kućicu u Crikvenici, koju uglavnom koristi njena kćerka sa suprugom i troje djece. Ni tu, kaže Divna, nema traga brige niti ulaganja. Tokom ljeta, kada je došlo do problema sa vodokotlićem, nisu htjeli ni da ga poprave već su radije koristili improvizacije poput sipanja vode iz sudopera. Za nju je to bio jasan znak da odgovornost nije vrijednost kojom se njena djeca vode.
Kako sama priznaje, polako je počela osjećati da joj ponestaje i fizičke i mentalne snage. Skoro sedamdeset godina života donijelo je iskustvo, ali i zamor, pa strahuje da više neće moći sama nositi sve obaveze. Taj osjećaj nemoći i nerazumijevanja doveo ju je do velike odluke – prodala je stan koji je sa suprugom kupila još prije dvije decenije. Taj stan, koji su iznajmljivali, bio je svojevremeno dobra investicija i nakon muževe smrti joj je pomagao da uz malu penziju živi dostojanstveno. Ali kako je stan postajao trošan i zahtijevao ozbiljno renoviranje, a djeca nisu pokazala ni volju ni interes da u njega ulažu, shvatila je da je vrijeme za promjenu.
- Prodaja stana za nju nije bila gubitak, nego prilika da pronađe unutrašnji mir. Jasno naglašava da djeci nije dala ni centa od dobijenog novca, jer zna da bi ga potrošili bez traga i smisla. Umjesto toga, odlučila je uložiti sredstva u održavanje i obnovu porodičnih kuća, kako bi barem dok je živa mogla gledati uredan i funkcionalan dom. Već je obnovila fasadu na kući u Crikvenici i planira još radova. Njena filozofija je jednostavna: sve što je izgradila neka jednog dana pripadne djeci i unucima, ali neće dopustiti da se trud njenog života urušava dok je ona tu. U njoj i dalje tinja nada da će barem unuci, kojih ima četvoro, pokazati više odgovornosti, poštovanja i zahvalnosti.
Ipak, ono što je najviše boli nije ni nerad, ni nedostatak štednje, ni propust da se pomogne u kući. Najviše je pogađa nedostatak poštovanja. Kaže da je već odlučila ko će šta naslijediti, ali da niko o tome neće znati dok je ona živa. Nada se samo da će joj starost donijeti bar malo zahvalnosti od strane onih kojima je dala sve. Prisjeća se svog muža, vrijednog i odgovornog čovjeka, i ističe kako je on znao da se bori i radi, ali djeca nisu ponijela taj obrazac. Oni žive po principu „dođi kod mene, idi kod mene“, bez jasne svijesti o vrijednosti truda i odricanja.
- Svojom pričom, Divna šalje snažnu poruku: život često uzima svoj danak i niko ne može vječno biti oslonac drugima. Njene riječi „neka žanju ono što su posijali“ odražavaju duboko uvjerenje da će jednog dana i djeca i unuci morati osjetiti posljedice svog odnosa prema imovini i porodici. Njena želja nije da im uskrati ljubav ili materijalna dobra, već da ih podsjeti da je odgovornost nešto što se mora učiti i prenositi, a ne čekati da sve bude gotovo i servirano.
Ova životna priča nije samo ispovijest jedne bake, već ogledalo generacijskih razlika, promjena u načinu života i vrijednostima. Pokazuje kako stariji ljudi, i pored svojih godina, i dalje nose najveći teret brige za dom, dok mlađi često ne razumiju koliko truda i odricanja stoji iza onoga što im je dato. Divna je svjesna da ne može promijeniti svoju djecu, ali vjeruje da će barem unuci naučiti nešto iz njenog primjera. A do tada, nastaviće da ulaže ono što ima u očuvanje doma, jer to za nju znači očuvanje dostojanstva i smisla života.
