U današnjem članku želim podijeliti jedno iskustvo koje pokazuje koliko susret s pravom osobom može promijeniti naš pogled na život, snagu i ljubav. Tokom obavljanja stručne prakse u jednoj bolnici, upoznala sam mladića koji je u tom trenutku vodio tešku borbu s bolešću.
- Na prvi pogled bio je privlačan, vedar i imao onaj poseban sjaj u očima, ali se istovremeno vidjela i težina koju je nosio u sebi. Njegovo zdravstveno stanje probudilo je u meni osjećaj tuge, ali i želju da mu olakšam dane provedene u sterilnim bolničkim hodnicima. Tako sam odlučila započeti razgovore s njim, nadajući se da ću mu unijeti barem malo svjetlosti u svakodnevnicu.
Kroz naše prve susrete otkrila sam mnogo o njemu. Bio je student arhitekture, pun planova i ideja o budućnosti. Sanjao je da jednog dana stvara zgrade koje će ostati kao dokaz njegovog talenta i truda. Međutim, bolest ga je primorala da prekine studije, što ga je duboko pogodilo. Ispričao mi je da je ranije bio okružen brojnim prijateljima, ali kada je bolest stigla, većina njih se udaljila. Njegove riječi o usamljenosti ostavile su dubok trag u mom srcu. Osjetila sam veliku nepravdu – kako neko tako mlad i pun života može da proživljava tako teške trenutke gotovo sam.
Tada sam mu obećala nešto jednostavno, ali značajno – da ću ga posjećivati svake srijede. Željela sam da zna da nije zaboravljen, da postoji neko ko će biti uz njega. Svjesna sam bila da ne mogu promijeniti tok njegove bolesti, ali sam mogla donijeti osmijeh, prisutnost i osjećaj da je nekome stalo. Od tog obećanja naše druženje je postalo rutina. Već četiri sedmice zaredom dolazila sam k njemu, a svaki naš susret bio je poseban. Zajedno smo igrali šah, rješavali ukrštene riječi, razgovarali o njegovim studentskim danima i mojim budućim planovima. Naša prijateljstva se, bez da sam i primijetila, pretvorila u nešto dublje.
Njegova hrabrost i snaga, iako je bio fizički slab, učinile su da u meni prorastu osjećaji koje nisam očekivala. Počela sam da ga gledam drugim očima, da osjetim ono toplo i nježno što se rijetko rađa – pravu zaljubljenost. To nije bila prolazna simpatija, već osjećaj koji je rastao iz dana u dan, građen na međusobnom povjerenju i bliskosti. Svaki put kad bi se nasmijao mojoj šali ili pomjerao figure na tabli s onim tihim osmijehom, ja bih osjetila mir i sreću. U mislima sam počela zamišljati budućnost u kojoj bi se on oporavio, završio studije i u kojoj bismo zajedno gradili život daleko od bolničkih zidova.
- Ipak, sve te osjećaje još nisam priznala. Plašila sam se da ga ne opteretim dok vodi borbu za sopstveni oporavak. Ali u sebi sam nosila nadu – da će doći trenutak kada ću mu moći reći koliko mi znači, i da bez obzira na ishod njegove bolesti, želim da ostanem uz njega. Jer ono što sam naučila kroz naše druženje jeste da ponekad nije potrebna velika stvar da bi se nečiji život promijenio. Dovoljan je iskren razgovor, prisutnost i osjećaj da osoba nije sama.
Ovo iskustvo me naučilo mnogo više nego što sam očekivala kada sam prvi put zakoračila u bolnicu kao praktikantkinja. Došla sam s ciljem da steknem znanje i vještine iz medicine, ali sam otišla sa lekcijom koju nijedna knjiga ne može prenijeti. Naučila sam da su ljudi istovremeno krhki i nevjerovatno snažni kada imaju podršku. Shvatila sam da ljubav i saosjećanje mogu niknuti i u najneočekivanijim okolnostima, pa čak i tamo gdje dominira bol i neizvjesnost.
Ono što me posebno dirnulo jeste činjenica da se prava ljudskost pokazuje u sitnicama – u tome da neko dođe, sasluša, nasmiješi se i podijeli malo vremena. Taj mladić me podsjetio da život nikada ne možemo u potpunosti kontrolisati, ali da možemo birati kako ćemo reagovati na ono što nam donese. On je, uprkos svemu, zračio energijom koja je inspirisala i mene. A ja sam naučila da u jednostavnim trenucima, u običnim razgovorima i igrama, leži snaga koja može donijeti ogromnu promjenu.
Zbog njega sam shvatila da je ljubav nešto što se ne planira, već nešto što se dogodi kada dvije duše pronađu način da se spoje. Bez obzira na ishod njegove borbe, on će za mene uvijek biti podsjetnik da sreća ne leži u velikim stvarima, već u malim trenucima pažnje i razumijevanja. To je lekcija koju nosim sa sobom – da treba biti uz one koji prolaze kroz teške dane, jer možda upravo naš osmijeh ili prisutnost može da im podari snagu da nastave dalje.
