U današnjem članku, prenosimo nevjerojatnu priču o događaju koji je zadivio ljude u jednom selu i postao tema mnogih razgovora. Zima u tim krajevima bila je izuzetno surova, a vjetar je bio tako hladan da je probijao kožu.
- Sneg je prekrivao sve oko njih, stvarajući utisak beskrajnog, hladnog prostora. Polje koje se prostiralo iza sela Nikoljskoje smatralo se potpuno napuštenim. Tamo nisu postojale staze niti skloništa – samo snježni nanosi i povremene vlati trave, smrznute i gotovo neprimjetne.
Jednog jutra, četvorica lovaca – Sergej, Andrej, Viktor i Roman – krenula su prema tom polju, u potrazi za lisicom koja je nedavno postala problem u okolici. Lisica je često dolazila u blizinu seoskih pašnjaka, zbog čega su lovci odlučili da je uhvate.
- No, lov nije išao onako kako su očekivali. Nakon pola sata hodanja kroz snijeg, ugledali su lisicu. Bilo je to divno stvorenje, crvene boje, s krznom koje je blistalo na bijelom snijegu kao plamen. Međutim, nešto je bilo drugačije. Lisica nije pobjegla. Umjesto toga, zaustavila se, gledajući ih u oči. Dugo ih je promatrala, tiho, bez ikakvog straha, i činilo se kao da ih poziva da je prate.
Viktor je bio prvi koji je primijetio neobično ponašanje. “Vidite li ovo?” šapnuo je, dok je Sergej tiho rekao: “Ona vodi.” Niko nije protestirao; jednostavno su slijedili lisicu, koja je nastavila hodati kroz zimski pejzaž, samouvjereno i neumorno. Sneg je padao, vjetar je puhao, ali ona je hodala neprestano, kao da poznaje svaki korak.
- Nakon nekog vremena, u daljini su primijetili nešto neobično – duboku, mračnu rupu gotovo potpuno prekrivenu snijegom. Lisica je stala na rubu rupe i smireno sjela, gledajući dolje. Lovci su se pitali šta je to, i pristupili su rupi.
- Sergej je bio prvi koji je prišao rupi i nagnuo se kako bi pogledao unutra. Ono što je vidio zapanjilo ga je. Na dnu rupe, u snijegu, sjedio je čovjek – iscrpljen, blijed, pogrbljen, s kaputom koji je bio gotovo zamrznut. Bio je to Jegor Saveljev, zaštitar sa crpne stanice koji je nestao prije devet dana. U početku su svi mislili da je poginuo u snježnoj oluji, jer ga nisu mogli pronaći. Međutim, bio je živ.
Jegor je podigao glavu, oči su mu bile zamagljene, a usne ispucale. Njegov glas bio je slab, ali ipak je uspio reći: “Upomoć…” Tek tada su prepoznali koga gledaju. Bio je to Jegor, a svima je bilo jasno da je preživio zahvaljujući lisici koja mu je donosila hranu – poljske miševe, bobice i komadiće smrzlog kruha, pronađene u okolici.
- “Držala me budnim… Da sam zaspao, umro bih…” rekao je Jegor, jedva govoreći. Lovci su odmah reagirali i spustili užad u rupu. Počeli su izvući Jegora, sve dok nisu uspjeli da ga iznose na sigurno. Lisica je bila već nestala, ali je lovcima još ostao samo trag njezinog vatrenog repa, koji je bljesnuo na bijelom snijegu prije nego što je nestao.
Jegor je odvezen u bolnicu, a liječnici su rekli da je preživio samo zahvaljujući brzom spasavanju. Da su prošli još jedan dan, sigurno ne bi preživio. Ova nevjerojatna priča brzo je postala poznata u okolini. Neki su tvrdili da se čuda događaju i u prirodi, ali stari šumar Ivan Palič imao je drugačije mišljenje. On je jednostavno rekao: “Nije to čudo. Neke životinje imaju čišća srca od ljudi.”Od tada, kad god netko u tim krajevima ugleda crvenu lisicu, nijedan lovac više ne povuče okidač. Svi su svjesni da je ponekad spasilac najviše neobičan – i da se spasioci mogu pojaviti na sve četiri
