U današnjem članku sve počinje kao sasvim običan jutarnji trenutak, onakav kakav ljudi proživljavaju svakoga dana dok putuju na posao. Gužva u metrou bila je uobičajena putnici su držali svoje šalice kave, listali poruke ili pokušavali odrijemati dok se vagon lagano ljuljao.
- Maria je, kao i uvijek, zauzela mjesto kraj vrata jer joj je to davalo osjećaj blizine izlazu i mogućnost da se lakše probije kroz gužvu. Nije ni slutila da će joj taj položaj pružiti najbolji pogled na nešto što će je proganjati još dugo vremena. Sve se činilo rutinskim do trenutka kada je vlak ušao u tunel i svjetla su iznenada počela treperiti prije nego što su se potpuno ugasila.
Kada je vlak stao između stanica, isprva nitko nije reagirao posebno dramatično. Putnici su navikli na povremene zastoje i kvarove. No kako su minute prolazile, a mrak u vagonu se nije prekidao, napetost je rasla.
- U ustajalom zraku osjećao se intenzivan miris prašine, zagorjelih kočnica i nečega što je Maria teško mogla opisati – nešto vlažno, zemljano, neugodno prisutno. Tada je čula prvi zvuk: tanku, prodornu škripu koja je podsjećala na grebanje metala. Pomislila je da je to samo mašta pošto je bila nervozna, ali isti se zvuk ponovio, ovaj put jasniji. A onda je, ispod jednog sjedala, ugledala rep koji se brzo povukao natrag u pukotinu.
Nije stigla ni razmisliti o tome kada je prvi štakor potrčao preko poda vagona. Ljudi su reagirali instinktivno – neki su se trznuli, drugi povikali, a pojedini skočili na noge ne znajući kamo bi. Ali ono što je slijedilo pretvorilo je neugodu u pravu paniku. Iz svih smjerova počela su se pojavljivati desetke sivih tijela, raznih veličina. Dolazili su ispod sjedala, između gumenih spojeva, iz najmanjih otvora za koje nitko nije ni znao da postoje. Šuštali su svojim šapama po linoleumu, odbijali se od zidova vagona, penjali se po torbama i nogama.
- Dok su ljudi pokušavali otvoriti zaključana vrata, lupali po prozorima i nemoćno pritiskali tipke za hitne slučajeve, štakori su se samo hrabrije kretali. Jedan se popeo na torbu putnice koja je vrištala i skakao je s nje dok je siktao, pokazujući svoje sitne, oštre zube. Maria se prislonila uza zid potpuno ukočena, kao da će, bude li dovoljno mirna, nestati iz pogleda svih tih životinja. Tek tada je primijetila starijeg muškarca u kutu vagona. Sjedi mirno, ne uzrujava se, kao da je sve ovo davno očekivao.
Bez imalo panike, tiho je izgovorio: “Uvijek dolaze kad nemaju što jesti.” Njegove riječi nagnale su Mariu da ga upita što to znači, iako joj je glas drhtao. Činilo se kao da starac zna nešto što ostali ne znaju. Objasnio joj je da je metro star, da ispod tračnica žive tisuće štakora, nevidljivi putnicima dok sve funkcionira normalno. No, kada vlakovi iznenada stanu i zavlada tišina, životinje se instinktivno kreću prema mjestima gdje osjećaju mogućnost hrane ili svjetlost – prema vagonima.
- U trenutku kada je izrekao posljednju rečenicu, svjetla su se naglo vratila. Oštro, jako svjetlo ispunilo je prostor i štakori su se ukočili. A onda, kao da ih je nešto povuklo u istom trenutku, potrčali su prema otvoru na suprotnom kraju vagona – prema vratima koja su se upravo malo razmaknula. Nestali su u tami tunela toliko brzo da je ostala samo tiha, zlokobna praznina za njima. Na podu su ostali tragovi njihovog prolaska, komadići papira i neugodan miris vlage.
Kada su se vrata napokon otvorila i putnici su smjeli izaći, svi su izjurili na peron bez razmišljanja. Jedan muškarac je u panici ispustio mobitel, ali ga nije ni pokušao pokupiti. Maria je izašla posljednja. Okrenula se prema mjestu gdje je maloprije sjedio starac – ali on je nestao. Na sjedalu je ostao samo mali srebrni žeton s ugraviranim štakorom, hladan i jeziv podsjetnik na ono što se dogodilo.
Od tog dana, dok Maria hoda podzemnim prolazima, ponekad čuje isto tanko bipanje koje dopire iz nepoznata smjera. Uvijek tada ubrza korak jer sada dobro zna da stvar koja ju je te noći prestravila nikada zapravo nije otišla. Samo čeka pravi trenutak – trenutak kada će svjetla ponovno nestati
