Majčin san koji se pretvorio u noćnu moru započeo je kao uznemirujuća slika u gluvoj tišini jedne septembarske noći. Ljudmila se probudila oblivena znojem, osjećajući da se nešto strašno sprema.
- U snu je vidjela mračnu šumu i napuštenu zgradu, a u njima — svoju ćerku Mariju. Taj san nije bio običan. Kao da je neko, negdje, pokušavao da je upozori. Kada se javila stvarnost, a Mašin telefon ostao nijem, u Ljudmili se srušio ceo svijet.
Marija, koju su svi zvali Maša, bila je u cvetu mladosti, pred venčanjem sa svojim verenikom Aleksandrom. Planirali su svadbu inspirisanu Bulgakovljevim romanom “Majstor i Margarita”, spremali su se da ozvaniče ljubav pred prijateljima i porodicom. Pozivnice su bile poslate, haljina kupljena, restoran rezervisan. Ali sudbina je imala drugačiji plan. Mjesec dana prije venčanja — Maša je nestala.
- Uvečer 5. septembra Aleksandar je, vidno uznemiren, pozvao njene prijatelje. Rekao im je da je Marija otišla u kupovinu, ostavila telefon kod kuće i više se nije vratila. U početku su svi mislili da se možda zadržala, da će se ubrzo pojaviti. Ali kada je prošla noć, a ona se nije vratila, započela je potraga. Mladić je okupio prijatelje, obilazio ulice, parkove, kafiće, pokazujući prolaznicima njenu fotografiju. Uzalud. Kao da je nestala u vazduhu.
Sutradan se u sve uključila i porodica. Marijin otac, Sergej, stigao je iz obližnjeg grada čim je čuo vijest. Policija je odmah počela ispitivanja, ali, kako to često biva, prvi osumnjičeni postao je onaj ko ju je posljednji vidio — Aleksandar. Iako je delovao očajan i aktivno učestvovao u potrazi, nešto u njegovom ponašanju počelo je da budi sumnju. Policija je pretražila stan, ali nije našla nikakve tragove zločina.
- Tokom narednih dana, istražitelji su neprestano razgovarali s Aleksandrom. Imao je naizgled čvrst alibi, ali jedan tehnički detalj izdao ga je — automobil koji je iznajmio bio je opremljen GPS uređajem. Na osnovu podataka iz sistema, policija je otkrila da se vozilo neobično dugo zadržalo u šumovitom području, oko tridesetak kilometara od grada. To mesto Aleksandar nikada nije pomenuo.
Prema pisanju portala Blic.rs, istražitelji su odmah reagovali i započeli pretragu terena. Noć je bila tiha, a reflektori su pretraživali svaki pedalj zemlje. I onda — otkriće. Na prvi pogled obična gomila suvog lišća skrivala je užasan prizor: devet plastičnih kesa zakopanih u plitkoj rupi. U njima su bili dijelovi Marijinog tijela. Sve je bilo pažljivo umotano, složeno, gotovo ritualno pedantno.
- Kada su policajci pokazali dokaze, Aleksandar je prestao glumiti šokiranog verenika. Njegovo lice, kažu svjedoci, odjednom je postalo hladno i prazno, bez trunke emocije. Tada je priznao — tvrdio je da je “slučajno zadavio” Mariju tokom rasprave, ali ništa u njegovim postupcima nije ličilo na nesreću. Umesto da pozove pomoć, otišao je do prodavnice, kupio alat, kese i traku, i hladnokrvno počeo da uništava tragove.
Slučaj je potresao javnost. Prema podacima koje je objavio RTS, psiholozi su isticali da Aleksandrovo ponašanje ukazuje na duboku kontrolu i opsesivnost, osobine koje se često zanemaruju u ranim fazama odnosa. Njegovi prijatelji su kasnije priznali da je bio „pretjerano uslužan, ali i posesivan“. Marija, iako nesigurna u brak, nije mogla da se odupre njegovoj upornosti.
- Kako su dani prolazili, priča o gatarama koje su navodno pomogle u istrazi postala je viralna. Jedna epizoda emisije „Vidovnjaci istražuju“ tvrdila je da su “duhovne sile” otkrile lokaciju tijela. Ipak, istražni tim je ubrzo demantovao takve tvrdnje. Za Nova.rs su iz policije potvrdili da je slučaj rešen isključivo zahvaljujući GPS tehnologiji, forenzičkom radu i profesionalnosti istražitelja, a ne mistici.
Kada je slučaj konačno završen, Aleksandar je osuđen na deset godina zatvora u kaznenoj koloniji sa maksimalnim obezbeđenjem. Kazna je mnogima izgledala nepravedno mala. Javnost je burno reagovala, naročito nakon što je otkriveno da je nakon sedam godina i deset mjeseci — pušten na uslovnu slobodu. U Rusiji, gdje i danas živi, priča o njemu izaziva zgražanje, ali i strah da bi se slični zločini mogli ponoviti.
- U Srbiji, slučaj je pokrenuo brojne rasprave o porodičnom nasilju i ranim znacima manipulacije u partnerskim odnosima. Centar za socijalni rad iz Novog Sada podsjetio je da se „kontrola, ljubomora i emocionalna ucjena ne smiju romantizovati“, već prepoznati kao prvi koraci ka tragediji. O tome su pisali i domaći mediji, naglašavajući koliko je važno da društvo reaguje na vrijeme, prije nego što ljubav preraste u opsesiju.
Ljudmila, Marijina majka, nikada se nije oporavila. San koji ju je probudio te noći postao je simbol majčinske intuicije. U nekoliko intervjua za ruske medije rekla je da „nikada nije prestala da osjeća prisustvo svoje ćerke“. U njenom stanu i dalje visi Mašina fotografija u vjenčanici koju nikada nije obukla. Ta slika sada je podsjetnik na ljubav prekinutu brutalnošću, ali i na vjeru da se istina uvijek pronađe, ma koliko duboko bila zakopana.
Iako je priča o Mariji i Aleksandru završena u sudnicama, njena moralna pouka ostaje živa. Ona govori o tome koliko su tanke granice između ljubavi i opsesije, između pažnje i kontrole, između života i smrti. Svaka porodica koja čita ovu priču osjeti hladan dah sudbine — jer istina je da tragedija nikada ne kuca na vrata najavljenim dolaskom. Dolazi tiho, često prerušena u ljubav.
