U domaćim medijima, poput Kurira, godinama se podsjeća na trenutak kada je književni svijet izgubio Branka Ćopića, jednog od najvoljenijih pisaca s ovih prostora. Upravo je taj portal, kako Kurir navodi, ponovo otvorio priču o besjedi Matije Bećkovića, koja i danas izaziva snažne emocije.
- U njoj se krije pokušaj da se objasni teret koji je Ćopić nosio i da se shvati zbog čega su ga njegove posljednje godine toliko pritiskale. U tekstovima se ponavlja da je živio između stvaralačke odgovornosti i sve jačeg osjećaja stegnutog prostora u kojem sloboda više nije bila sigurna. Bećkovićeve riječi, prenose domaći mediji, odavno su postale simbol jedne epohe — ali i njenog sloma.
Prema pisanju Kurira, Matija Bećković je na komemoraciji govorio s dubokim poštovanjem prema piscu koji je obilježio detinjstva miliona čitalaca. Govorio je o čovjeku koji je, bez obzira na popularnost, ostao ranjiv pred svijetom koji se mijenjao brže nego što je mogao da podnese.
- U besjedi je naglašeno da je Ćopić godinama nosio osjećaj da mu se svaka izrečena misao mjeri, tumači i procjenjuje, a posebno kada je riječ o njegovim književnim djelima. Domaći izvori prenose da se pisac povremeno osjećao posmatranim, pod pritiskom i izloženim sistemu koji nije imao sluha za njegovu duhovitost, ironiju i kritiku.
Bećković je, prenosi Kurir, isticao da je Branko bio „najstarije dijete zemlje koja ga je stvorila“, čovjek koji je nosio svijet smijeha, topline i blagosti, ali i brige za sve svoje literarne junake. Bio je pisac koji je vlastitu ranjivost skrivao iza humora, ali upravo su te brige postale teže kako su godine prolazile. Govorilo se da je osjećao strah ne za sebe, nego za sve one koje je stvorio na papiru — za njihove sudbine u vremenu koje više nije razumijevalo vrste slobode koje je on branio.
- U kasnijem dijelu besjede, kako piše Telegraf, Bećković je naglasio da je Ćopić bio čovjek koji je živio s dubokim osjećajem odgovornosti prema svakom karakteru kojeg je stvorio. Njegovi junaci nisu bili samo likovi iz mašte, nego čitav mali narod koji je nosio vrijednosti jednog vremena. Telegraf podsjeća da je u besjedi naglašeno kako je pisac proživljavao brige svog naroda podjednako kao i brige svojih junaka — i da je često strahovao više za njih nego za sebe. On je bio, govorio je Bećković, čovjek koji je uvijek tvrdio da je kukavica, ali se iznova pokazivao hrabrim onda kada je govorio istinu. Ta istina, prema domaćim izvorima, dovela ga je u situaciju u kojoj se osjećao neshvaćeno i nespokojno.
U tim posljednjim godinama, prenosi Telegraf, pisac je navodno nosio uvjerenje da nad njim lebdi neka neobjašnjiva prijetnja, možda čak i osjećaj da ga svijet posmatra strože nego ikad ranije. Tvrdi se da je vjerovao da je svaki njegov korak procjenjivan i da je svaka rečenica mogla biti okrenuta protiv njega. U jednom trenutku, prema navodima medija, čak je i najbližima govorio o strahu koji je teško opisati — strahu koji nije imao korijen u realnim prijetnjama, nego u dubokoj unutrašnjoj nesigurnosti koju je sve teže nosio.
- Kako domaći portali prenose, među njima i Blic, pisac je u tim danima pokušavao da pronađe mir u rutini, knjigama i svakodnevnim šetnjama. Blic naglašava da je Matija Bećković u svojoj besjedi podsjetio da je Branko i tada ostajao isti onaj tihi posmatrač svijeta, čovjek sa šeširom i blagim osmijehom, onaj koji je pozdravljao prolaznike i primao pozdrav nazad, ali koji je unutar sebe vodio borbu koju malo ko može da razumije. U tim šetnjama, kako prenosi Blic, kao da se pomirio s činjenicom da vrijeme koje je došlo više nije bilo njegovo, niti je pripadalo vrijednostima koje je godinama gradio.
- Jedan od najpotresnijih dijelova Bećkovićeve besjede, koju citiraju domaći mediji, tiče se trenutka kada je Ćopić navodno priznao supruzi da se osjeća nesigurno i izloženije nego ikad. U tom priznanju ogleda se dubina njegovog straha, straha koji nije bio vezan za fizičku prijetnju, već za duševni nemir koji ga je pratio. Bio je, kako je rečeno, čovjek okružen knjigama, priznanjima i uspomenama na sve ono što je stvorio, a istovremeno i čovjek koji se u tim trenucima osjećao usamljenije nego ikada.
Domaći portali prenose da je Bećković u nastavku govorio o tome kako je vrijeme u kojem je Ćopić živio postalo teško za ljude koji su svoj identitet gradili na humoru, ironiji i slobodoumnosti. Vrijeme je, kako je rečeno, počelo da nadmudruje njegove junake, a samim tim i njega. Nije se više mogao snaći u svijetu u kojem su se vrijednosti mjenjale preko noći. Onaj isti pisac koji je umio da se sprda sa svakom brigom sada se suočavao s brigama koje nije mogao da prevede u šalu.
- U posljednjim redovima besjede, kako prenosi Blic, Bećković je govorio o tome da je smrt velikih pjesnika i pisaca često izazivala potrese koji su mijenjali svijest čitavih naroda. Ali smrt Branka Ćopića, govorio je, kao da je ostala prekrivena tišinom — ne zato što nije bila važna, nego zato što je odražavala nešto što se tiho i uporno skupljalo u društvu. U njegovom odlasku mnogi su prepoznali pokušaj da se skloni od budućnosti koju nije mogao da razumije, od pritiska vremena koje više nije imalo mjesta za one koji su govorili blagim, iskrenim jezikom.
Domaći mediji i danas ponavljaju da je Bećkovićeva besjeda ostala jedan od najdirljivijih govora u modernoj književnoj istoriji. Ona ne služi da objasni ono što se ne može objasniti, niti da razriješi unutrašnje borbe jednog pisca, nego da očuva uspomenu na njegovu blagost, humor i neponovljivi talent. U njoj se nalazi slika čovjeka koji je živio za svoje junake, za svoju publiku i za slobodu jezika, ali i čovjeka koji je u jednom trenutku ostao bez osjećaja da pripada vremenu koje je došlo
