U današnjem članku želim prenijeti priču koja ostavlja snažan trag, priču o povezanosti koja nadilazi granice između čovjeka i životinje. To je priča o mom ocu Mirku i njegovoj vjernoj kobili, Zvezdani, odnosu koji je bio toliko dubok da je gotovo djelovao kao da pripada nekom drugom svijetu.
- Moj otac nikada nije bio čovjek koji je lako govorio o osjećajima. Bio je povučen, tih, a posebno nakon smrti moje majke gotovo se potpuno povukao u sebe. Međutim, ono što nije mogao podijeliti s ljudima, on je dijelio sa Zvezdanom. Sa njom je nalazio utjehu, oslonac i prostor u kojem je mogao progovoriti bez straha da će biti pogrešno shvaćen.
Zvezdanu je othranio još kao ždrebe i od prvog dana njih dvoje su imali posebnu vezu. Svakog jutra, bez izuzetka, otac je odlazio u štalu s jabukom u ruci. Tada bi joj pričao o svemu što ga muči — o majci, o meni, o životu koji ga je ponekad lomio, a ponekad držao na površini. Ona bi ga slušala spuštene glave, naslonjena na njegovo rame.
- Nije mogla izgovoriti nijednu riječ, ali njen način da bude prisutna govorio je više nego bilo koja rečenica. Bila je njegov oslonac, njegov spokoj, njegova vjerna saputnica.
Kada je otac jedne noći tiho preminuo, činilo se kao da je Zvezdana to osjetila prije svih nas. Prije nego što sam uopće ušao u kuću, iz štale se čulo nemirno rzanje koje ranije nikada nisam čuo. Vrata štale bila su probijena, a ona je istrčala prema šumi i nestala među drvećem. U haosu koji je nastao, u pripremama za sahranu i bolu koji me pritiskao, nisam razmišljao o tome zašto je pobjegla. Vjerovali smo da će se vratiti kad ogladni, ali nije se pojavila ni sljedećeg dana, ni onog nakon njega. Bilo je kao da je nestala zajedno sa dijelom našeg života.
- Na dan sahrane, groblje je bilo tiho kao da i samo žali. Ljudi su šutjeli, sveštenik je dovršavao molitvu, a zrak je bio težak. Upravo kada su počeli podizati kovčeg, iz šume se začuo galop. Svi su se okrenuli, a iz tame između stabala izjurila je Zvezdana, umorna, blatnjava, ali s pogledom koji nikada neću zaboraviti. Zaustavila se pred svima i ispustila zvuk koji nije bio obično rzanje — bio je to vapaj, zvuk koji je nosio bol, prepoznavanje i strah od gubitka.
- Prišla je kovčegu kao da tačno zna gdje treba biti. Nije gledala ni mene ni ostale. Spustila je glavu i nježno dotaknula drvo njuškom, baš kao što je nekada gurkala oca tražeći jabuku iz njegovog džepa. Moglo se vidjeti kako traži njegov miris, prepoznaje prisustvo koje više nije tu. Svi koji su stajali oko nas zanijemili su. Čak je i vjetar stao, kao da je priroda odlučila da joj da prostor za njen oproštaj.
Kada su nosači počeli nositi kovčeg prema kolima, Zvezdana se postavila ispred njih, ne dajući im da prođu. Nije se micala. Tek kada je, kao da je osjetila da je trenutak prošao, polako odstupila u stranu, omogućila je prolaz. Ali nije tu stala. Dok su kola napuštala groblje, ona je potrčala za njima, galopirajući sve dok nije ostala bez snage i srušila se pored puta.
- Tada sam shvatio koliko je duboka bila njihova veza. Nisam ja bio jedini koji je izgubio oca. I ona je izgubila svog prijatelja, čovjeka kojem je pripadala svom dušom. Kada sam je kasnije vratio u štalu, stajala je nepomično, gledajući u daljinu kao da gleda u mjesto na kojem se posljednji put osjećala sigurno. Nije jela, nije se kretala — samo je tugovala na svoj tihi način.
Ova priča ne govori samo o čovjeku koji je volio svog konja. Ona govori o oddanosti, vjernosti i vezi koja nadilazi riječi. Zvezdana nije bila samo životinja. Bila je dio naše porodice, dio očevog srca. Njena tuga tog dana pokazala je da ljubav, bez obzira u kom obliku dolazi, uvijek pronalazi način da se izrazi. I kada riječi nisu moguće, osjećaji govore sami
