U današnjem članku Vam otkrivamo zanimljivu činjenicu kada je u pitanju zijevanje. U nastavku saznajte par razloga koji uzrokuju zijevanje, a pri tome su potpuno drugačiji od onih što većina misli…
Iako živimo u vlastitom tijelu cijeli život, paradoksalno je koliko malo zapravo znamo o nekim njegovim najosnovnijim funkcijama. Jedna od njih je zijevanje – radnja koju svi poznajemo, svakodnevno izvodimo, ali rijetko dovodimo u pitanje. Ono se pojavljuje u trenucima umora, dosade, ali i potpuno neočekivano, bez jasnog povoda. Uprkos tome što djeluje banalno, zijevanje već decenijama intrigira naučnike, jer se pokazalo da njegova svrha nema veze s onim što većina ljudi intuitivno pretpostavlja. Kako piše B92“, svi kičmenjaci zijevaju ili pokazuju ponašanje koje je vrlo slično zijevanju. Upravo ta univerzalnost navela je istraživače na zaključak da se ne radi o slučajnoj navici, već o važnoj biološkoj funkciji. Ipak, dugo se smatralo da zijevanje služi kako bismo udahnuli više kiseonika ili izbacili višak ugljen-dioksida iz organizma. Ta ideja činila se logičnom – dubok udah, širom otvorena usta i osjećaj olakšanja nakon toga.
- Međutim, ta teorija je s vremenom počela da se raspada pod težinom naučnih dokaza. Endru Galup, profesor bihejvioralne biologije na Johns Hopkins University“, objašnjava da kada pita ljude zašto misle da zijevamo, većina odgovara upravo – zbog disanja. Ipak, studije sprovedene još osamdesetih godina prošlog vijeka pokazale su nešto sasvim drugo. U tim istraživanjima naučnici su mijenjali nivo kiseonika i ugljen-dioksida u vazduhu koji su dobrovoljci udisali, očekujući da će to uticati na učestalost zijevanja. Rezultat je bio iznenađujući – zijevanje se nije promijenilo, iako su drugi respiratorni procesi jasno reagovali.
Još zanimljivije je to što ljudi koji imaju hronične bolesti pluća ili problema s disanjem ne zijevaju češće od drugih. Da je zijevanje povezano s kiseonikom, upravo bi kod njih bilo izraženije. Kako navodi B92, upravo su ovi nalazi otvorili vrata sasvim drugačijem objašnjenju – onom koje zijevanje povezuje s mozgom, a ne s plućima. Galup je tokom svog akademskog rada počeo detaljno da analizira sam čin zijevanja. Produženo razjapljivanje vilice, dubok udah, brzo zatvaranje usta i kratak izdah – sve to, prema njegovim riječima, ima važne posljedice za cirkulaciju krvi u glavi. Pregledi medicinske literature pokazali su da zijevanje povećava dotok arterijske krvi u lobanju, a potom i ubrzava njen povratak ka srcu. Drugim riječima, zijevanje djeluje kao svojevrsno lokalno istezanje.
- Kao što istezanje mišića u rukama ili nogama poboljšava cirkulaciju, zijevanje čini isto za područje glave, objašnjava Galup. Iz te ideje razvila se teorija koja danas ima sve više pristalica – zijevanje služi za regulaciju temperature mozga. Naime, temperatura mozga zavisi od tri ključna faktora: brzine protoka krvi, temperature te krvi i količine toplote koja nastaje usljed neuronske aktivnosti. Zijevanje, barem teorijski, utiče na prva dva. Tokom zijevanja duboko udišemo vazduh koji prolazi preko vlažnih površina u ustima, nosu i grlu. Taj proces podsjeća na rashladni sistem automobila – vazduh odnosi toplotu putem isparavanja i konvekcije. Na taj način, mozak se blago hladi, što može poboljšati njegovu efikasnost. Kako prenosi B92, studije su pokazale da temperatura okoline ima direktan uticaj na učestalost zijevanja. Ono se najčešće javlja kada je blago toplo, dok se pri ekstremnim vrućinama smanjuje, jer tada preuzimaju drugi mehanizmi hlađenja, poput znojenja.
Ova teorija pomaže i u objašnjenju zašto su neka medicinska stanja praćena pretjeranim zijevanjem. Bolesti ili lijekovi koji povećavaju temperaturu tijela ili mozga često dovode do češćeg zijevanja, kao pokušaja organizma da uspostavi ravnotežu. Dodatnu potvrdu daju i istraživanja na životinjama. Sisari i ptice sa većim brojem neurona zijevaju duže, bez obzira na stvarnu veličinu mozga, što povezuje zijevanje sa neuronskom aktivnošću.
Ipak, teorija hlađenja mozga nije jedina. Jedna od najpoznatijih alternativnih ideja jeste teorija promjene uzbuđenja. Prema njoj, zijevanje pomaže mozgu da prelazi iz jednog stanja u drugo – iz sna u budnost, iz dosade u pažnju. Istoričar medicine dr Olivije Valusinski, čije radove prenosi B92, navodi da zijevanje možda pomaže mozgu da se prebaci sa tzv. mreže podrazumijevanog režima, povezane sa sanjarenjem i samorefleksijom, na mreže pažnje koje pripremaju tijelo za akciju. Jedan od mogućih mehanizama za to jeste poboljšana cirkulacija cerebrospinalne tečnosti koja okružuje mozak i kičmenu moždinu.
- Posebnu pažnju javnosti oduvijek je privlačilo zarazno zijevanje. Dovoljno je da neko u prostoriji zijevne, pa da se lančana reakcija proširi na sve prisutne. Neki istraživači vjeruju da je riječ o socijalnom mehanizmu koji pomaže grupama da se usklade – bilo da je u pitanju zajednička budnost ili priprema za odmor. Ipak, Galup ističe da zarazno zijevanje možda uopšte nema posebnu funkciju, već je nusproizvod složenih društvenih i kognitivnih procesa.
Jedno od objašnjenja leži u ogledalskim neuronima – nervnim ćelijama koje se aktiviraju i kada izvodimo neku radnju i kada posmatramo drugog kako je izvodi. Kada vidimo nekoga kako zijeva, naši ogledalski neuroni mogu pokrenuti istu reakciju. Ipak, postoje i dokazi da zarazno zijevanje ima ulogu u koordinaciji ponašanja unutar grupe. Studija iz 2021. godine, koja je posmatrala lavove, pokazala je da ako jedan lav zijevne i potom ustane, drugi ga često slijede, prelazeći iz stanja mirovanja u kretanje.
- Sličan efekat uočen je i kod babuna – zijevanje može povećati grupnu budnost, ali i pomoći u smirivanju prije sna. Drugim riječima, zijevanje djeluje kao tihi regulator kolektivnog ponašanja.
Na kraju, naučnici se slažu u jednom: zijevanje nije beskorisna navika. Naprotiv, vrlo je vjerovatno da pomaže mozgu da bolje funkcioniše, bilo kroz regulaciju temperature, poboljšanje cirkulacije ili olakšavanje prelaza između različitih mentalnih stanja. I ako ste ikada primijetili da namjerno zijevanje pomaže da uspavate dijete – možda to i nije slučajnost. Kako zaključuje B92, postoji realna šansa da ta jednostavna „fora“ zaista ima naučno uporište.
