Oglasi - Advertisement

Moje srce je prošlo kroz toliko bola i patnje da mi ponekad deluje kao da je sve prošlo, a opet, ništa nije kao pre. Svaki dan je novi izazov. Mnogi ljudi misle da će vreme izlečiti sve rane, ali ja nisam sigurna da će to biti slučaj sa mnom. Možda za neki period to zaista i bude tako, ali uvek se pojavi taj trenutak kada se podsetim na sve što sam izgubila, i to me ponovo slomi.

Sećam se dana kada mi je rekao da želi da se razvedemo. Bio je to trenutak kada je sve postalo jasno, a izgovorene reči su zauvek promenile tok mog života. Nisam znala kako da se nosim s tim. Svaka slika, svaki trenutak koji smo zajedno podelili, sve to odjednom postaje senka onog što je moglo biti. Sećanja su postala teška, a srce mi je bilo ispunjeno tugom i razočaranjem. Verovala sam u naš brak, u našu ljubav, ali on je odlučio da ode. I sada, kada gledam sve što je stvorio, osećam se kao da sam ostala bez svega.

Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
  • Znam da bi mnogi rekli da nisam jedina koja je prošla kroz razvod, da nije kraj sveta, da vreme leči sve, ali kad te pogodi ovako nešto, kada se sve raspadne pred tobom, teško je pronaći snagu. On je otišao, a ja sam ostala. Ostala sam sa detetom koje volim više od svega na svetu, ali sa tugom koju nije lako nositi. Da, trudim se, dajem sve od sebe da budem najbolja majka koju mogu biti, ali kao žena… kao žena, osećam se potpuno izgubljeno. On je otišao da stvori novi život, dok sam ja ostala zarobljena u onome što je bilo.

Nije me briga šta drugi misle o tome. Ljudi mogu da kažu da bi trebalo da budem srećna što imam dete, i to jeste istina. Moj sin je moj svet, i ni za šta na svetu ga ne bih zamenila. Ali osećaj da sam ostala sama, da nisam uspela da budem žena kakvu sam želela da budem, duboko me pogađa. Ponekad mi je teško da pogledam sebe u ogledalo i vidim nekoga ko je izgubio deo sebe. Kako sam to dopustila? Zašto nisam bila dovoljno dobra da zadržim njegovu ljubav? Tih pitanja ima previše, a odgovora vrlo malo.

  • I sada, kada ga gledam, srećnog u svom novom braku, sa ženom i detetom koje su stvorili zajedno, osećam mešavinu emocija. Nije to mržnja, nije to ni ljubomora. To je tuga, duboka tuga. Tuga što je otišao, tuga što je nastavio dalje, dok ja još uvek pokušavam da sastavim delove svog života. Iako znam da je on sada srećan, a to bi trebalo da mi bude dovoljno, i dalje osećam da nešto nedostaje. Nedostaje mi to što nisam mogla da zadržim ljubav koja je bila između nas, a sada se sve to čini tako daleko, kao da je bilo neko drugo vreme, neko drugo ja.

Zavidim njegovoj sreći, ali nije to zavidnost u negativnom smislu. Zavidim mu što je pronašao mir. On je sada tata, muž, ispunjen čovek, dok se ja osećam kao da ne znam ni ko sam više. Osećam da sam se potpuno promenila. Uzimajući na sebe ulogu majke, zaboravila sam da budem žena. Ponekad mislim da sam zaboravila kako je to biti voljena, kako je to biti deo nečega više, kako je to biti srećna i ispunjena u ljubavi.

Ne znam koliko će mi još trebati da pronađem svoj put. Da ponovo izgradim sebe, da shvatim da moj život nije samo posvećen tome da budem najbolja mama. Moram ponovo da pronađem sebe, da se podsetim da zaslužujem ljubav, da zaslužujem sreću, i da moj život nije gotov samo zato što je moj brak završio.

  • Da, on je stvorio novu porodicu, ali to ne znači da je moj život gotov. Iako mi ponekad deluje kao da je sve završeno, još uvek imam priliku da se ponovo izgradim. Moram da verujem u to.

Ali sada, gledajući ga kako je srećan, nije lako. Nisam sigurna da ću ikada biti potpuno srećna kao žena, ali pokušavam. Možda je to sve što mogu da uradim – da nastavim da pokušavam, da verujem da će vreme doneti svoje, i da život može ponovo da se sastavi, čak i kad izgleda kao da je previše slomljen da bi bio popravljen.

Sada pokušavam da živim za sebe, iako se ponekad čini da nema mnogo toga za mene. Ali znam da moram ići dalje. Ne zbog njega, ne zbog nikoga drugog, već zbog sebe. Moram da pronađem snagu da ponovo budem žena, ne samo majka. Moram da verujem da je to moguće. Iako me povremeno preplave osećanja tuge i gubitka, verujem da ću pronaći mir. Možda ne odmah, možda ne sutra, ali korak po korak, dan po dan.