Nestanak voljene osobe ostavlja prazninu koju vrijeme ne može ispuniti. To je ožiljak koji pulsira ispod kože, tiha rana koja ne zarasta i svaki dan podsjeća na neizvjesnost između nade i očaja.
- Jedna žena nosi taj teret već punih 13 godina, otkako joj je brat jednog dana jednostavno nestao. Bez pozdrava, bez objašnjenja, bez traga. Porodica je prolazila kroz valove nade i bola, nadajući se da će čuti neki glas, vidjeti poznato lice, pronaći odgovor. No, vrijeme je prolazilo, a istina je bivala sve mutnija, kao da nestaje zajedno s posljedicama godine šutnje.
Sve do jedne večeri, kada se činilo da sudbina ima novo iznenađenje. Jedan običan trenutak, rutinska vožnja do benzinske pumpe, pretvorio se u događaj koji je uzdrmao temelje godinama potiskivanih emocija. Među prolaznicima ugledala je muškarca čija je jakna odmah probudila sjećanja. Ista ona jakna koju je njen brat nosio kad su ga posljednji put vidjeli. Iako izlizana i pohabana, ona je bila simbol vremena koje se zamrznulo u danu njegovog nestanka.
- Bez razmišljanja je izgovorila njegovo ime, onako kako to samo mogu oni koji čeznu za ponovnim susretom. Muškarac se okrenuo i u trenutku mu se lice promijenilo. Uplašen pogled, blijed ten – kao da se suočio sa sjenama prošlosti. Ta tišina, taj trenutak prepoznavanja, potresao je sve ono za šta je godinama pokušavala da se uvjeri da je sahranjeno.
U isti mah, telefon joj je vibrirao. Poruka od majke, koja gotovo nikada ne piše. I ne piše bilo šta. Poruka je bila zastrašujuće povezana s trenutkom kojeg je upravo doživjela. ‘Upravo sam sanjala nešto strašno o tebi. Nestala si, kao tvoj brat. Molim te, vrati se kući.’ Poruka je došla kao znak, kao da je srce majke znalo da se u tom trenutku događa nešto od koristi i opasnosti istovremeno. Ta istovremenost događaja, taj splet realnosti i snova, ostavili su je bez daha.
- Narednog dana, vraća se na isto mjesto, u isto vrijeme, u nadi da će ponovno vidjeti tog čovjeka, da će možda dobiti priliku koju joj je već jednom izmakla. Ali, mjesta su nepromjenjiva samo na karti, ne i u priči. Muškarca nije bilo. Kao da je nestao – baš kao što je i njen brat nestao prije 13 godina.
- Nije rekla majci. Nije imala snage da otvori staru ranu i navede je da ponovo preživi isti bol. Jer šta ako je sve to bila samo iluzija? Šta ako je jakna samo slična? Šta ako je to bio samo čovjek koji je slučajno nosio tuđu odjeću? A opet, šta ako nije slučajnost? Šta ako je sve uspavano u njoj – i sjećanja, i tuga, i nada – sada dobilo novi poziv?
Bosanskohercegovački portal Klix.ba često piše o sličnim slučajevima nestalih osoba čije sudbine ostaju godinama nerazjašnjene, dok njihove porodice i dalje tragaju za istinom. U izvještajima ovog portala naglašava se važnost brze reakcije i saradnje institucija s članovima porodice, ali i koliko dugo bol u srcima onih koji čekaju može trajati. Prilozi poput onih o Edinu Gačiću ili nestalim licima iz BiH svjedoče o tome da se priče poput ove ne tiču samo jedne osobe – već cijelog društva koje često ostaje nijemo pred takvim slučajevima.
- Ovaj neobjašnjivi susret natjerao ju je da preispita sve u šta je vjerovala. Cijele godine kojima je pokušavala prihvatiti istinu da se njen brat više možda nikad neće vratiti, postale su krhke pred mogućnošću da sudbina ipak ima neko drugo rješenje. Kao da je neko negdje odlučio da još nije gotovo, da priča ima još jednu stranicu koja nije ispisana.
Majčina poruka bila je kao intuicija na djelu, kao osjećaj koji se javlja kada je duša nemirna i osjeća promjenu. Jer iako tijelo spava, srce ponekad zna više od razuma. Ta spona između majke i djece – bilo da se radi o snovima ili stvarnosti – nikada se ne može u potpunosti prekinuti.
- Portal Radio Sarajevo također redovno prenosi priče ljudi koji se suočavaju sa traumom nestanka bližnjih. Često su to emotivni zapisi ili svjedočanstva porodica koje, nalik junakinji ove priče, godinama prolaze kroz proces potrage, preispitivanja i, na kraju – tišine. Novinari portala daju glas onima koji i dalje čekaju, podsjećajući da svaka statistika krije stvarne živote, imena, i priče koje su negdje započele i još uvijek nisu završene.
Sada se nalazi u razmeđu između onoga što je znala i onoga što je vidjela. Da li ju je sudbina pokušala upozoriti ili nagraditi? Da li je to bio trenutak slučajnosti ili susret s istinom koju nije očekivala? Ona ne zna. Ali jedno zna sigurno: postoji nešto snažno u susretima koji se dogode u pravom trenutku, nešto što nadilazi logiku i vodi ravno do srca.
- Od te noći, pitanje koje je godinama tiho živjelo u njoj, ponovo je oživjelo – gdje je njen brat? I ako je onaj čovjek zaista bio on, zašto nije prišao, zašto nije rekao ništa? Ostaje nada, nježna i krhka, ali prisutna. Zato još uvijek vjeruje da će jednog dana možda dobiti odgovor.
Dnevni avaz, kao jedan od najvećih dnevnih listova u BiH, često objavljuje članke o porodičnim tragedijama i misterijama nestalih osoba. Upravo kroz njihove izvještaje možemo vidjeti koliko je teško nositi teret neizvjesnosti i kako se nesigurnost i pitanja mogu protezati kroz godine. Avazovi tekstovi često sadrže izjave članova porodica, naglašavajući da bol ne prestaje s vremenom – ona samo mijenja oblik.
Život ide dalje, i svaka nova godina možda donosi korak bliže ili dalje od istine. A ona? Ona čuva priču u sebi. Ne zato što želi tajnu, već zato što ponekad ne postoje riječi kojima se može opisati ono što ni um ni srce ne mogu u potpunosti shvatiti. Samo još jedan susret. Samo još jedan pogled. Možda bi to bilo dovoljno da potvrdi sve ono što je osjetila te noći.
