Kultna balada koja je prerasla ekran: Istinita priča o nastanku pjesme “A sad adio”
Malo je muzičkih numera sa prostora bivše Jugoslavije koje su ostavile tako snažan trag kao što je to učinila balada “A sad adio”. Iako je prvobitno napisana za potrebe popularne televizijske serije “Vruć vetar”, u kojoj je neponovljivog Boru Šurdilovića igrao legendarni Ljubiša Samardžić, pjesma je ubrzo izašla iz okvira malih ekrana i postala emotivni simbol jednog vremena – vremena kada su emocije, umjetnost i zajedništvo bili važniji od svega.
Muziku je komponovao čuveni Vojkan Borisavljević, dok je tekst potpisala Ljiljana Pavić, supruga scenariste Siniše Pavića. Prvobitnu verziju pjesme su otpjevali Dragan Stojnić i Oliver Dragojević, dva velika umjetnika čiji su glasovi utisnuli vječni pečat u njene tonove tuge i rastanka.
Inspiracija rođena iz vjetra i sunca
Sam Borisavljević se više puta prisjećao trenutka kada je pjesma nastala, opisujući ga kao gotovo nadrealan trenutak inspiracije.
– Sjećam se kao da je bilo juče. Bio sam na putu za Dubrovnik, a Aca Đorđević i Siniša Pavić su mi rekli da pjesma treba da „miriše“ na vruć vetar, da nosi emociju juga. Pošto sam prethodno boravio na Kritu, znao sam tačno o čemu govore. U taksiju do aerodroma, u samo 30 sekundi, melodija se rodila. Bila je to čista inspiracija – ispričao je Vojkan.
Oliver Dragojević: Snimanje u jednom dahu
Jedan od najposebnijih trenutaka vezanih za ovu pjesmu bio je i susret sa Oliverom Dragojevićem.
– Oliver je pjesmu snimio u studiju Radio Beograda za svega desetak minuta. Toliko emocije, a tako malo vremena. Njegov glas je ono što je pjesmu učinilo bezvremenskom, rekao je Borisavljević.
Ipak, kasnije je došlo do nesporazuma između saradnika, što je uticalo na to da Oliver nikada više ne izvodi ovu pjesmu uživo.
– Mislim da razlog nije bio Oliver, već Zdenko Runjić, s kojim je Oliver tada najviše sarađivao. Nije želio da se neko drugi pojavi pored njegovog imena, a ni ja nisam htio da se guram. Oliver je bio divan čovjek i umjetnik. Imao je svoje razloge za sve, i to sam poštovao.
Od serije do stadiona – pjesma koja je ujedinila mase
„A sad adio“ je ubrzo prestala biti samo televizijska špica. Postala je pjesma rastanka, oproštaja, sjećanja – od ispraćaja vojnika do fajronta u kafani. Posebno emotivan momenat bio je kada je pjesma izvedena na sahrani Ljubiše Samardžića, čime je simbolično zatvoren krug jednog umjetničkog i ljudskog života.
Najveći i najdirljiviji trenutak popularnosti ove pjesme dogodio se, paradoksalno, izvan granica bivše Jugoslavije – u Mađarskoj.
– Na stadionu u Budimpešti krajem osamdesetih, Ljubiša Samardžić je proglašen glumcem godine. Tada je cijeli stadion – preko 100.000 ljudi – zajedno sa Smokijem na mađarskom jeziku pjevao ‘A sad adio’. Bio je to najveći hor moje karijere. Nezaboravan prizor, kazao je Borisavljević s ponosom i suzama u glasu.
Zlatna epoha zajedničke kulture
Ova pjesma nije samo muzički hit. Ona je odraz jedne epohe – one u kojoj su narodi bivše Jugoslavije, uprkos razlikama, stvarali velike stvari zajedno.
– Jugoslavija, ta zemlja, kultura, muzika, saradnja – to su bili temelji jednog zdravog takmičenja koje nas je tjeralo da budemo bolji. Iz tog duha su nastale nebrojene vrijednosti. ‘A sad adio’ je samo jedna od njih, ali i svjedok svega onoga što smo imali, rekao je Borisavljević.
Danas, decenijama nakon njenog nastanka, „A sad adio“ i dalje živi – u srcima publike, u sjećanjima na djetinjstvo i mladost, u trenucima rastanaka i susreta. To više nije samo pjesma – to je osjećaj.
