Priča o ljubavi Petra Božovića i Marine Koljubajeve ostaje upečatljiva epizoda ne samo u njegovom životu, već i u istoriji domaće kinematografije.
- Njihova veza od samog početka nosila je pečat sudbinskog susreta dvoje ljudi iz različitih svjetova, ali sličnih senzibiliteta. On – buntovni glumac snažne pojave, a ona – lijepa, talentovana Ruskinja čiji je senzibilitet bio prožet specifičnom mješavinom tišine, topline i strasti. Upravo je ta kombinacija, kako su kasnije pisali i mediji poput „Kurir Stil“ rubrike, bila ono što je privuklo pažnju i publike i kolega.
U javnosti se često isticalo da je Marina imala rijetku vrstu ljepote i pojave – onu koja osvaja bez mnogo riječi. Njihovo upoznavanje i zaljubljivanje odvijalo se nenametljivo, gotovo filmski, dok je Marina započinjala svoju karijeru, pojavljujući se u tada popularnoj seriji „Neven“. Petar je tada već bio ime, ali nije se libio priznati kako ga je njezina ljepota razoružala. Kako su kasnije navodili portali, među kojima i „Story“ magazin, glumac je otvoreno govorio da je Marina bila „putena i drugačija žena“, onakva kakvu ne srećeš dva puta u životu.
- U zajedničkom životu brzo je došao i njihov sin Draško, što je u Petrovim očima bilo ispunjenje snova. Oduvijek je govorio da je porodica za njega svetinja, a dolazak sina dodatno je učvrstio njegovu vjeru da je našao trajno utočište u braku. Ipak, kako je vrijeme prolazilo, između njih dvoje su se počele nadvijati sjene nerazumijevanja. Marina, uprkos ljubavi prema Petru, nije dijelila njegovu potrebu za proširenjem porodice. Nakon sinovljevog rođenja doživjela je dvije trudnoće koje su završile pobačajem, što je ostavilo dubok trag na oboje, ali na različite načine.
Petar je kasnije, u razgovoru za „Story“, rekao nešto što otkriva dubinu njegovog bola: „Razveo sam se, jer nisam mogao da podnesem pobačaje. Ja sam hteo porodicu i decu“. Ta rečenica nije samo priznanje, već i svjedočanstvo njegovog karaktera – glumca koji nije znao da pravi kompromise kada je riječ o onome što mu je bilo najvažnije. Njihovi pogledi na porodicu i roditeljstvo bili su suprotstavljeni, toliko da su na kraju morali svaki svojim putem.
- Marina je ostala upamćena kao vrhunska glumica, jedna od onih čija je pojava budila pažnju, ali istovremeno nosila ogromnu unutrašnju borbu. Njen prerani odlazak 2004. godine u 54. godini života zauvek je zapečatio sve ono što je moglo da bude. Petar je, nakon njene smrti, u nekoliko navrata govorio o njoj u domaćim medijima, među kojima se isticao i tekst iz „Kurir Stil“ rubrike, gdje je opisan kao čovjek koji, i poslije razvoda, nije izgubio poštovanje prema njoj.
Njihova ljubav, iako nesavršena, ostavila je trag u Petrovom srcu, ali i na domaćoj kulturnoj sceni. Marina je u jednom intervjuu navodno rekla da se u braku „ponekad gubi sloboda, ali se dobija dom“, što je možda bio njen način da sažme ono što je osjećala. Petar je pak smatrao da se ljubav dokazuje kroz djecu, nasljeđe i zajedništvo. To je potvrdio i u jednoj izjavi koju je prenio dnevni list i televizijski prilozi, naglašavajući da „brak bez djece, u suštini, nije ono što je on zamišljao“.
- Njihov sin Draško, koji je Petru 2005. podario unuku Anđeliju, bio je svojevrsna spona između dvoje ljudi koji su se voljeli, ali nisu uspjeli da ostanu zajedno. Njihovo neslaganje oko roditeljstva podijelilo ih je nepomirljivo, a sve to se odvijalo pred očima javnosti koja je pomno pratila njihov put. Glumac je, uprkos svemu, nastavio svoj život, pun tragedija, umjetničkih dostignuća i ličnih ispovijesti u emisijama poput onih koje prenose domaći kanali i portali.
Upravo preko tih javnih istupa Petar je, uz gorčinu i nostalgiju, ispričao ono što se dešavalo iza scene – daleko od reflektora i aplauza. I dok su mediji poput „Kurir Stil“, „Story“, ali i brojnih jutarnjih emisija i dokumentaraca nastojali da sačuvaju priču o Marini i Petru za buduće generacije, glumac je nastavio da se nosi sa svim što je život stavio pred njega. Njegov emotivni monolog o braku u emisiji koja je emitovana na jednoj domaćoj televiziji ostaje kao intimna poruka generacijama: „Ljubav je dragocjena, ali bez zajedničke vizije, ona može polako da se pretvori u tugu“.
Njihova priča podsjeća da ni najljepše ljubavi nisu uvijek dovoljne da premoste nepremostive razlike. Ali i da, kada se pogleda unazad, ostaje zahvalnost za trenutke koji su bili pravi, i za ljude koji su bili naša sudbina – makar na kratko.
