Čim se spomene ime Žiže Stojanović, mnogi najprije pomisle na njen neponovljivi humor i uloge koje su donosile radost publici, ali kako ističe “Kurir”, iza tog osmijeha nalazila se žena čiji je život bio prožet gubicima, borbom i tišinom koju kamera nikada nije mogla da zabilježi.
- Glumica koju su milioni voljeli kao Canu Fontanu na malim ekranima, u privatnosti je nosila teret koji je oblikovao svaku njenu godinu, svaku uspomenu i svaki dah koji je do posljednjeg trenutka disala sa dostojanstvom.
Njena priča bila je daleko dublja od najpoznatijih replika i šala koje su je proslavile. Odrasla je u svijetu pozorišta, uz reflektore i predstave koje su joj bile drugi dom, ali ono što ju je najviše oblikovalo bili su trenuci koje publika nije vidjela. Kako prenosi “Blic”, najveći lom u njenom životu dogodio se kada je izgubila ćerku Sanju, jedinu kojoj je željela da ostavi sve što je gradila decenijama. Ta rana nikada nije zacijelila i, prema riječima glumice, bila je bol koja se ne smanjuje vremenom, već postaje dio čovjeka.
- Sanja je preminula nakon teške bolesti, a Žiža je o tome rijetko govorila. Smatrala je da o najdubljem bolu čovjek i ne može mnogo reći, jer riječi samo odsijeku djelić onoga što srce zapravo nosi. U nekoliko intervjua navela je da je njen unuk Uroš ostao bez majke u godinama kada mu je najviše trebalo topline i sigurnosti, te da je ona postala jedina oslonac koju je imao. Njih dvoje ostali su nerazdvojni, iako je on živio u Berlinu — njihova povezanost bila je ono što je glumici davalo snagu da ustane svakog jutra, čak i kad su godine i tuga navaljivale kao težak teret.
U ljubavnom životu, glumica takođe nije imala mnogo sreće. Iako je Sanju dobila u braku sa Vladislavom Matićem, taj odnos nije nosio titulu njene najveće ljubavi. “Novosti” su svojevremeno pisale da je Žiža godinama čuvala uspomenu na glumca Dušana Bulajića, čovjeka kog je voljela duboko i iskreno, ali s kojim joj sudbina nije dala da ostane. Njihova veza je trajala dvije godine, a okončala se kada se Bulajić oženio koleginicom Oliverom Marković. Žiža je kasnije govorila da prava ljubav, ona koja se dogodi jednom u životu, ne nestaje ni kada je razdvoje ljudi, vrijeme ili sudbina. O tome je pričala mirno, bez gorčine — više kao o epizodi koja je ostala urezana u njenoj duši, iako se sa njom morala pomiriti.
- Profesionalno, njena karijera bila je impresivna. Od osme godine je na sceni, odigrala je više od 120 uloga, mnoge od njih glavne, i ostavila trag koji se ne briše lako. Ipak, kada je otišla u penziju, suočila se sa surovom realnošću: mala primanja, nedostatak priznanja i borba da se sačuva osnovna egzistencija. Kako sredinom svoje karijere navodi “Alo”, Žižina penzija bila je svega 30.000 dinara, što je bilo nedovoljno za svakodnevne troškove. Priznala je da joj je bilo teško da prihvati da posle toliko godina rada nema dovoljno da živi dostojanstveno.
- Uprkos tome, borila se dostojanstveno i bez žaljenja. Govorila je da se nikada nije uzdala u moćne ljude, da nije pripadala klanovima niti tražila privilegije, već je živjela skromno, oslonjena na rad i vjeru. Komšije su svjedočile da se trudila da sve obaveze izmiri na vrijeme, i da joj je najviše smetalo što nije dobila nacionalnu penziju, jer je sasvim opravdano vjerovala da ju je svojim radom zaslužila. Kada je ušla u rijaliti, javnost je bila iznenađena, ali ona nije imala dilemu — nije to radila zbog želje za pažnjom, već iz čiste potrebe. Taj honorar joj je omogućio da bar na kratko odahne.
Uprkos težinama, ono što je ostavljalo najjači utisak na ljude koji su je poznavali bila je njena sposobnost da se smije i da druge nasmije, čak i kada joj je srce bilo slomljeno. Znala je da je njen dar radost koju može da podijeli sa drugima, pa je zato i u najtmurnijim periodima nastavljala da radi, nastavljala da uljepšava tuđe dane, iako su njeni bili teški. Kako podsjeća “Kurir”, Žiža je imala nevjerovatnu unutrašnju čvrstinu — onu tihu, nevidljivu snagu koju nose samo oni koji su preživjeli nezamisliv bol.
- U posljednjim godinama života, već oslabljena i umorna, glumica je živjela mirno, daleko od svjetla koja su je nekada pratila. I dalje je pratila rad kolega, gledala serije i predstave, razgovarala sa unukom kad god je mogla. Nije željela sažaljenje i nije voljela kada ljudi govore o njoj samo kroz prizmu tragedija. Isticala je da su joj uspomene na pozorište, kolege i publiku bile jednako dragocjene kao i sve što je voljela u privatnom životu.
Preminula je 27. juna 2025. godine, u 95. godini, ostavljajući za sobom uspomenu na ženu koja je, uprkos svemu, ostala dostojanstvena, duhovita i plemenita. Kako zaključuje “Blic”, Žižin život bio je spoj velike tuge i velike hrabrosti, a njena borba podsjeća koliko je važno vidjeti čovjeka iza uloge, iza osmijeha, iza onoga što izgleda lako. Ona je to lakoćom umjela da sakrije, ali život joj je bio sve osim lak.
Njena priča danas ostaje kao podsjetnik: ponekad oni koji najviše nasmijavaju druge nose u sebi najdublju tugu. Ali i kao dokaz da snaga nije u tome da bol nestane, već u tome da se kroz nju ide uspravno, bez mržnje, bez gorčine, sa vjerom da ljubav — čak i kada završi prerano — ostaje najčistiji dio čovjeka
