Danas Vam otkrivamo čovjeka pred kojim je i Tito pokazivao poštovanje, a čiji uspjeh na Balkanu mnogi smatraju neponovljivim. U nastavku saznajte kako je stekao slavu širom Jugoslavije i zašto je njegov kraj bio tako tragičan…
Istorijske čitanke bivše zajedničke države prepune su monumentalnih ličnosti, ali se rijetko ko u sjećanju naroda urezao sa tako snažnom simbolikom kao čovjek čiji je životni moto bio sažet u jednostavnoj istini da se bez mukotrpnog truda i rada ne može postići apsolutno ništa u životu. Legendarni heroj jame i ugljenokopa, Alija Sirotanović, svojevremeno je bio heroj kojem se bezgranično divila cijela nekadašnja Jugoslavija, a sudbina je htjela da svoj ovozemaljski put završi u potpunoj bijedi, zaboravljen od strane onih koji su ga nekada kovali u zvijezde.
- Postavši prepoznatljivo zaštitno lice jedne države i njenog specifičnog društvenog uređenja, on je prerastao u vanvremenski simbol ideala i nepokolebljive snage radnog naroda. Kako u svojim istorijskim i biografskim osvrtima navodi poznati domaći portal “Blic”, sudbina ovog skrupuloznog i nevjerovatno vrijednog rudara predstavlja paradigmatičnu priču o idealima koji su proždirali sopstvene heroje, jer je čovjek koji je prehranio i pokrenuo čitavu industriju pred sam kraj života jedva sklapao kraj sa krajem, provodeći svoje poslednje dane u skromnoj, skučenoj sobici sa minimalnom penzijom koja nije mogla da pokrije ni najosnovnije egzistencijalne potrebe, ali je srećom preminuo tik prije potpunog krvavog raspada države u koju je slijepo i bezuslovno vjerovao čitavog svog vijeka.
Odrastajući i formirajući se u brdovitim i nepristupačnim krajevima centralne Bosne, u neposrednoj blizini Sarajeva, ovaj tihi čovjek toplo-plavih očiju i naboranog, crnpurastog lica koje je odisalo vječitom mladolikošću i svježinom, čitavu svoju sudbinu vezao je za jedno mjesto – rudnik Brezu. Upravo u tom rudarskom basenu, koji je predstavljao samo geografsko i industrijsko srce nekadašnje federacije, Alija je proveo svoj puni radni vijek, ne sluteći da će u jeku političkih previranja i velikih globalnih sukoba između jugoslovenskog vrha i sovjetskog lidera Staljina postati ključno oružje u ideološkom ratu.
- Tog istorijskog datuma, u ljeto hiljadu devetsto četrdeset devete godine, on je sa svojom brižljivo odabranom brigadom izbacio nevjerovatne sto pedeset i dvije tone mrkog uglja u samo jednoj jedinoj smjeni, čime je ponosno srušio dotadašnji nedostižni svjetski rekord koji je držao čuveni sovjetski rudar Aleksej Stahanov. Poznati regionalni magazin “Stil Kurir” detaljno analizira ovaj istorijski poduhvat i prenosi svjedočanstva da je sama ideja o obaranju rekorda potekla direktno od Alije, koji je na partijskim sastancima tiho, ali sa ogromnim unutrašnjim uvjerenjem tvrdio da naši radnici to mogu izvesti, što je u tom delikatnom trenutku ekonomske blokade i izolacije od strane Istočnog bloka imalo neprocjenjiv značaj za podizanje morala i dokazivanje superiornosti domaćeg radnika.
Dinamika tog sudbonosnog dana u rudarskoj jami ostaće zauvijek upisana u analima privredne istorije, s obzirom na to da su brigadisti veče prije istorijskog poduhvata, sjedeći skromno u rudarskom restoranu, precizno izračunali da im je za trijumf potrebno da izbace više od dvije stotine kolica punih crnog zlata. Krajnji rezultat od dvjesto pedeset i tri kolica pokazao je da su normu prebacili za nevjerovatnih dvjesto pedeset i jedan odsto, ali ovaj kolosalni uspjeh Aliju ni najmanje nije promijenio niti učinio oholim, jer je na svečanim mitinzima uvijek skromno naglašavao da to nije uradio sam, već isključivo ruku pod ruku sa svojim vjernim drugovima iz brigade. Kada bi ga decenijama kasnije novinari pitali kako je bilo provoditi po šesnaest sati u mraku i prašini jame, on bi slegnuo ramenima i odgovorio da mu to nije predstavljalo nikakav teret, jer je jedino znao i želio da radi za dobrobit petogodišnjeg plana i za neku ljepšu, zajedničku budućnost svih naroda, zbog čega je i odlikovan Ordenom junaka socijalističkog rada.
Oko njegovog imena i nevjerovatne skromnosti s vremenom su počele da se pletu brojne legende, od kojih je najpoznatija ona o susretu sa maršalom Josipom Brozom Titom, koji je navodno pitao slavnog udarnika šta mu je potrebno kao nagrada za natčovječanski trud, na šta je Alija duhovito i skromno odgovorio da bi posao išao znatno brže kada bi mu država obezbijedila samo malo veću lopatu.
- Iako istorijski dokumenti i fotografije jasno potvrđuju da je on zapravo bio visokokvalifikovani radnik na pneumatskoj bušilici, mit o velikoj lopati “sirotanovićki” preživio je sve istorijske mijene, baš kao i istinita priča o tome kako je na zvaničnim prijemima odbijao luksuzne stanove i vile u Beogradu, tražeći jedino da se u njegovo rodno selo Trtoriće dovede električna energija kako bi njegovi susjedi konačno progledali u mraku. Kada mu je predsjednik države ponudio automobil po želji, on je ponovo pokazao svoju nevjerovatnu skromnost i izabrao običnog, malog fiću, objašnjavajući da je to jedino vozilo koje može uspješno da savlada nepristupačne bosanske makadamske puteve i stigne do njegove skromne kuće.
Ipak, realnost života nakon gašenja reflektora državne propagande bila je izuzetno surova i prožeta dubokom porodičnom tragikom, jer je njegov jedini sin preminuo u ranoj mladosti od teške leukemije, a i ostala braća i sestre su rano završavali svoje životne puteve. Kada je u poznim godinama konačno dobio uglednu nagradu AVNOJ-a i nacionalnu penziju, doživio je paradoksalnu situaciju da su mu u Beogradu svi oduševljeno čestitali na ulici, dok mu u rođenoj Brezi i Bosni i Hercegovini niko nije želio ni ruku pružiti, ostajući potpuno marginalizovan i nevažan u sopstvenoj sredini.
Kako ugledni domaći portal “Srbija Danas” u svojim sociološkim i istorijskim analizama naglašava, lik ovog legendarnog rudara našao se čak i na novčanici od dvadeset hiljada dinara krajem osamdesetih godina, sa prepoznatljivim rudarskim šlemom na glavi, što su istoričari kasnije protumačili kao očajnički, ali uzaludan pokušaj države da oživi posrnulo radničko nadahnuće, pretvarajući tu papirnu novčanicu u svojevrsnu smrtovnicu jugoslovenskom samoupravnom socijalizmu neposredno prije izbijanja krvavog građanskog rata na Balkanu.
- Sam Alija je u svojim poslednjim razgovorima sa unukom sa dubokom tugom i zebnjom naslućivao da se sprema velika nesreća, posmatrajući politička previranja i izražavajući strah da određene strukture žele da razvale i unište Jugoslaviju, zemlju u čije je temelje ugradio svoje zdravlje i mladost. Njegovo poštenje, koje je unuci često išlo na živce u svijetu koji je postajao sve bezobzirniji, ostalo je neukaljano do samog kraja, a sarajevski rok bendovi tog vremena posvetili su mu kultne pjesme, ističući da je Alija bio čovjek koji nije imao ništa materijalno, ali je posjedovao velike ideale, dok današnje generacije imaju sve blagodeti modernog svijeta, ali su potpuno izgubile bilo kakve ideale.
Kada je trinaestog maja hiljadu devetsto devedesete godine sklopio svoje umorne, radničke ruke, sahranjen je tiho i uz limenu muziku, a njegova unuka je nakon rata odlučno odbila političke pritiske lokalnih vlasti da promijeni prirodu njegovog spomenika, podigavši mu lijepo obilježje u skladu sa njegovim ateističkim uvjerenjima, dok bista u krugu rudnika i udruženje građana koje vodi njegov bratić danas ostaju jedini čuvari sjećanja na velikana koji je pripadao eri istinskih heroja rada, onih koji su iza sebe ostavili čisto ime, bez vila, vikendica i raskošnih deviznih računa.
