Kroz ovaj tekst Vam otkrivamo neke od važnih signala koji mnogi često zanemaruju, a mogu ukazivati na ozbiljne promjene u radu mozga. U nastavku saznajte koja tri znaka ne treba ignorisati i kada je vrijeme da obratite posebnu pažnju na svoje zdravlje…
Čudesni ljudski um predstavlja jedini organ koji sve do samog kraja našeg životnog puta ne gubi svoju fascinantnu sposobnost da se transformiše, prilagođava i neumorno računa. On u svakoj sekundi sa neopisivom lakoćom kontroliše na hiljade složenih operacija, od kojih se ogromna većina odvija duboko na nesvjesnom nivou, upravljajući vitalnim procesima kao što su varenje hrane, refleksno treptanje ili automatska pokretljivost crijeva.
- Da bismo lakše shvatili tu nevjerovatnu moć, dovoljno je osvrnuti se na podatak da je jednom od najsavremenijih i najmoćnijih superkompjutera na planeti bilo potrebno više od četrdeset minuta intenzivnog rada kako bi vjerno reprodukovao aktivnost ljudskog mozga u trajanju od samo jedne jedine sekunde. Kako u svojim tekstovima o funkcionisanju ljudskog organizma prenosi popularni portal Novi.ba, uprkos ovoj unikatnoj plastičnosti i moći samoizliječenja, procesi obnove u nervnom sistemu teku neuporedivo sporije od destruktivnih promena koje ga razaraju. Upravo zbog toga, regenerativne mehanizme unutar naše lobanje nikako ne možemo nazvati brzim sprinterima, jer oni zahtijevaju mnogo vremena i optimalne uslove kako bi nadoknadili nastalu štetu.
Pošto biološki sat ne kuca isto za svakoga, proces starenja kod svake osobe započinje u različitom životnom periodu i napreduje individualnom brzinom, zbog čega je ovaj savršeni sistem razvio specifične načine da nam pošalje jasne signale kada mu je hitno potrebna pomoć. Nažalost, savremeni čovjek u brzini života prečesto ne uspijeva da pravilno protumači ove suptilne opomene, tretirajući ih olako i površno, čime nesvjesno samo ubrzava neumoljivu degradaciju sopstvenog uma.
- Prema opsežnim analizama koje prenosi poznati regionalni medij Informer.rs, stručnjaci iz oblasti neurologije izdvajaju tri ključna i veoma specifična ponašanja koja nam signaliziraju da je proces tihog samouništenja neurona uveliko počeo. Prvi i prilično iznenađujući znak jeste nagli i potpuni gubitak želje za kuhanjem, aktivnosti koja nas zapravo suštinski razlikuje od ostatka životinjskog svijeta. Sposobnost da termički obrađujemo hranu, kombinujemo ukuse i planiramo obroke učinila nas je ljudima, i bez obzira na to da li posjedujemo kulinarski talenat ili ne, svi mi u određenom dijelu života učestvujemo u ovom procesu.
Kada osoba sa godinama primijeti da joj i priprema najjednostavnijih jela postaje nepremostiv teret, te da je kreativna želja za ugađanjem sebi i porodici kroz hranu potpuno nestala, to je jasan alarm koji ukazuje na usporavanje vitalnih procesa u prefrontalnom korteksu. Ovaj dio uma zadužen je za kontrolu svih kognitivnih funkcija, uključujući i praksu – sposobnost svjesnog upravljanja radnjama i izvođenja svrsishodnih, složenih pokreta koji su neophodni upravo tokom boravka u kuhinji.
O ovim dubokim neurološkim vezama još je početkom dvadesetog vijeka pisao kanadski neurohirurg Vajlder Grejvs Penfild u svom kultnom djelu, dok savremena nauka iznova potvrđuje da čin kuhanja zapravo podmlađuje naš sistem, drastično poboljšava pamćenje i stimuliše cjelokupnu inteligenciju. Sa druge strane, novije generacije se nerijetko rađaju potpuno imune na ovaj proces, a istraživanja pokazuju da je kod takvih pojedinaca čak i sama struktura moždanih režnjeva pretrpjela određene izmjene. Drugi, izuzetno uočljiv pokazatelj da unutar nervnih ćelija dolazi do degenerativnih promjena jeste patološko gomilanje nepotrebnih stvari i nemogućnost rastajanja od predmeta koji su izgubili svaku praktičnu svrhu.
- Ukoliko osoba, koja ranije nikada nije pokazivala sklonost ka sakupljanju, odjednom osjeti neobjašnjivu nesposobnost da baci stare kutije i predmete prekrivene prašinom, pravdajući to emotivnim sjećanjima, vrijeme je za ozbiljnu zabrinutost. Ovaj fenomen direktno ukazuje na dramatično smanjenje broja neuronskih veza u korteksu frontalnog režnja desne hemisfere, dijela koji je primarno zadužen za donošenje racionalnih odluka i objektivno procjenjivanje stvarnosti. Čim se aktivnost ove regije smanji, čovjek gubi moć realnog sagledavanja vrijednosti predmeta oko sebe, pa prilikom odlučivanja šta zadržati, a šta eliminisati iz životnog prostora, primat preuzimaju iracionalne emocije umjesto trezvenog razuma, što dovodi do postepenog zatrpavanja sopstvenog doma.
Treći i možda najrasprostranjeniji obrazac ponašanja koji najavljuje iscrpljenost mentalnih resursa jeste pretvaranje stalne iziritiranosti i nervoze u specifičan stil života. Iako svako od nas pod uticajem svakodnevnog stresa može imati loše dane, izlive agresije ili trenutke očaja, alarm se pali onda kada negativne emocije i konstantno nezadovoljstvo postanu trajna svakodnevica. Kako u svojim psihološkim i zdravstvenim osvrtima ističe ugledni portal Blic, kroz ovakve hronične promjene raspoloženja sistem nam zapravo signalizira da su mu energetske zalihe na samom izmaku.
Dolazi do drastičnog pada nivoa dopamina, poznatog kao hormon zadovoljstva, dok neuronske veze u lijevom frontalnom režnju, koji je zadužen za procesuiranje pozitivnih emocija, postaju opasno oslabljene. Sposobnost očuvanja unutrašnjeg mira i staloženosti pred životnim izazovima predstavlja jedan od glavnih dokaza vitalnosti i aktivnog rada našeg uma. Zbog toga, ukoliko prepoznate neki od ovih simptoma kod sebe, nema mjesta panici, već je to idealan povod da se aktivno posvetite mentalnom treningu, te da svoj najvredniji organ neprekidno opterećujete kvalitetnim knjigama, novim saznanjima i pozitivnim iskustvima koja će vam zauzvrat osigurati dugovječnu mladost i vedar duh.
