Danas Vam otkrivamo zanimljivo psihološko tumačenje navika poput gomilanja plastičnih kesa i flaša. U nastavku saznajte šta stručnjaci kažu o mogućim razlozima iza ovakvog ponašanja…
U mnogim domaćinstvima širom Balkana postoji prizor koji je gotovo univerzalan i koji se može sresti u gotovo svakom stanu ili kući: čuvena fioka ili veća kesa prepuna stotina drugih plastičnih kesa, terase zakrčene uredno složenim staklenim i plastičnim flašama, te podrumi i ostave u kojima se decenijama taloži sve ono što bi „moglo zatrebati“. Na prvi pogled, modernom posmatraču sa strane ovo može delovati kao obična nefunkcionalna navika, nedostatak organizacije ili prosta neurednost u enterijeru.
- Međutim, iza ovog duboko ukorijenjenog ponašanja zapravo se krije izuzetno kompleksan psihološki obrazac, odnosno transgeneracijski stečeni strah od oskudice i iznenadnog nedostatka osnovnih sredstava za život. Kako u svojim čestim sociološkim studijama i analizama mentaliteta našeg podneblja detaljno obrazlaže portal “Blic”, ovaj fenomen nipošto nije površna manifestacija sakupljanja nepotrebnih stvari, već duboki odbrambeni mehanizam koji služi kao emotivni štit protiv nepredvidivih istorijskih i ekonomskih tokova na ovim prostorima.
Ljudi koji sistematski skladište ambalažu, stare alate ili tekstil najčešće ne polaze od svjesne i racionalne ideje da im je svaki taj pojedinačni predmet neophodan u svakodnevici. Taj impuls za očuvanjem čak i onih stvari koje nemaju materijalnu vrijednost ima svoje duboko korijenje u proživljenim traumama i kolektivnom iskustvu siromaštva, bilo da je riječ o ličnom nivou, porodičnoj istoriji ili širem društvenom kontekstu. Generacije koje su na sopstvenoj koži osjetile razorne ekonomske krize, restrikcije, ratne sukobe ili periode hiperinflacije, usvojile su jedno bazično i surovo pravilo preživljavanja koje glasi da se apsolutno ništa ne baca jer se u kriznim vremenima nikada ne može predvidjeti šta će postati dragocjeno.
- Taj mentalni sklop se, potpuno nesvjesno, prenosi na mlađe generacije putem odgoja i porodičnih obrazaca, opstajući u našim domovima čak i onda kada se objektivni uslovi života drastično promjene i kada tržište nudi izobilje svega. Plastična ambalaža i najlonske kese same po sebi nemaju nikakvu tržišnu niti upotrebnu vrijednost, ali u psihološkom smislu njihova uloga postaje čisto simbolička. One za vlasnika predstavljaju opipljiv dokaz kontrole nad neizvjesnom budućnošću i nepredvidivim okolnostima.
Prema opsežnim psihološkim tekstovima i stručnim analizama koje redovno objavljuje portal “Kurir”, a koji se bave ponašajnim obrascima i skrivenim motivima ljudskih navika, kesa u našem podneblju ima status univerzalnog alata koji može poslužiti za prenošenje namirnica, pakovanje zamrzivača ili odlaganje otpada, dok stara flaša u svakom trenutku može postati posuda za domaći sok, rakiju, vodu ili ulje. Sve te sitnice ne zahtijevaju nikakav dodatni finansijski trošak, a u podsvijesti stvaraju izuzetno moćan i umirujući osjećaj da čovjek uvijek ima rješenje pri ruci za bilo kakav vanredan scenario. Taj minijaturni, ali konstantni osjećaj bezbjednosti i spremnosti na krizu u praksi je gotovo uvijek mnogo jači od estetske potrebe za rasterećenim prostorom i minimalističkim redom u kući.
Ovakav tip ponašanja na Balkanu se izuzetno rijetko doživljava kao problem koji treba rješavati ili kao devijacija u ponašanju. Naprotiv, u većini tradicionalnih porodica ovakav pristup stvarima se smatra odlikom pravog „domaćinskog duha“, dokazom ekonomske osviještenosti, pa čak i vrlinom koja odlikuje mudre i štedljive ljude. Savremeni psiholozi ovo ponašanje definišu kao klasičan naučeni refleks: onog trenutka kada je u prošlosti nastupio realan manjak određenih resursa, ljudski mozak je trajno memorisao funkcionalno rešenje koje glasi – čuvaj sve što potencijalno može pomoći u nevolji. Upravo zbog toga, kada posmatramo prepune police naših baka i djedova, ne govorimo o lijenosti da se napravi veliko spremanje ili o pukom nemaru, već o automatizovanom programu koji je nekada davno imao potpuno opravdanu i logičnu funkciju u pukom biološkom preživljavanju pojedinca i njegove porodice.
- Naravno, u svemu postoji jasna i tanka granica koja dijeli uobičajenu i praktičnu naviku od duboko ukorijenjenog straha i potencijalnog problema. Umjereno čuvanje određenih predmeta koji imaju realnu i ponovljivu upotrebnu vrijednost je potpuno normalno, pa čak i ekološki poželjno u eri konzumerizma. Istinski problem i psihološki zastoj nastaju u onom momentu kada prostor počne sistematski i nekontrolisano da se zatrpava stvarima koje objektivno više nikada neće biti upotrijebljene, ali osoba osjeća parališući otpor i nesposobnost da ih se odrekne i baci ih u smeće. U takvim razvijenim fazama, gomilanje više nema nikakve veze sa praktičnošću, već je vođeno intenzivnim unutrašnjim osjećajem krivice, anksioznosti i nelagode pri samoj pomisli na raščišćavanje. Ta specifična vrsta emocionalne blokade jeste direktna manifestacija tog stečenog straha – to nije strah od same plastike ili stakla, već panični strah od mogućnosti da će jednog dana nastupiti oskudica, a da čovjek više neće imati ono što ga je nekada spasilo.
Na našim prostorima, posebno kada se analizira ponašanje starijih generacija, ovaj fenomen ima i izuzetno snažan kulturološki i sociološki sloj koji se gradio decenijama. Ekstremna štedljivost i sposobnost da se od ničega napravi nešto dugo su se na ovim prostorima smatrale vrhunskim moralnim kvalitetom, dok se bacanje stvari koje su još uvijek u ispravnom stanju ili se mogu popraviti tumačilo kao vrhunac bahatosti, neodgovornosti i nepoštovanja teškog rada.
Kako u svojim zaključnim kulturološkim i psihološkim osvrtima na svakodnevicu naših ljudi napominje portal “Telegraf”, u takvom društvenom kontekstu sakupljanje kesa, flaša i tegli nije posmatrano kao anomalija, već kao direktan produžetak društveno poželjnih vrijednosti i porodične solidarnosti. Razumijevanje ovog fenomena omogućava nam da sa mnogo više empatije, a manje osude, posmatramo navike naših starijih ukućana, shvatajući da njihove prepune ostave nisu spomenik neurednosti, već preživjeli arhivi jedne burne istorije u kojoj je posjedovanje obične plastične kese ponekad značilo razliku između sigurnosti i potpune bespomoćnosti pred neizvjesnim sutrašnjim danom.
